Ja se ne bojim ljudi, već onog neljudskog u njima.
Ivo Andrić
Volela bih da mogu da se distanciram od svih, oprečnih i zbunjujućih, često sluđujućih informacija i priča koje su, na žalost, postale neizbežna svakodnevnica u kojoj ima baš svega. Samo je razum beznadežno u defanzivi. S izvešnošću da u dogledno vreme potpuno izumre na ovim našim prostorima, ako ga ne sačuvaju oni retki, nepotkupljivi i nepodmitljivi, koji u genetskom zapisu nose nespremnost na podleganja masovnim trendovima. I, da, neće ovo biti još jedna priča o nevidljivom virusu koji nas svojim pipcima čvrsto drži u šah-mat poziciji skoro dve godine, već o nama i našem ogoljenom odrazu u njemu, u kom smo, kao lakmus papir „pocrveneli“ pokazujući naš svesni i nesvesni kolektivitet onakvim kakav zaista jeste. U nedostatku svih starih dobrih vekovnih neprijatelja, od Turaka do Nemaca, koji su nam bili i ostali alibi za sve što smo jesmo, a pogotovo za ono što nismo (a mogli smo) – ostali smo, licem u lice, sami sa sobom, pokazujući da nam neprijatelji zapravo nisu ni potrebni. Imamo mi sebe, nijedan neprijatelj to ne može bolje od nas!
Svim našim podelama na vernike i ateiste, levičare i desničare, moderniste i tradicionaliste, istočne i zapadne, partizane i četnike, bogate i siromašne, dodali smo još jednu – na one koji su za vakcinaciju i antivaksere – koja nas je neopozivo otuđila ne samo od drugih ljudi, već i od same suštine homo sapiensa, razumnog bića kojim ga je evolucija izdvojila od drugih vrsta. Aktuelna podela po žestini i isključivosti prevazišla je sve postojeće i proizvela stanje u kom nema razgovora, dijaloga ni argumenata. Ni na nivou strukovnih grupacija, ni među prijateljima ni u porodici. Ili si saglasan s mojim uverenjem ili te ne čujem, ma šta upotrebio kao argument. Pucaju ionako labave socijalne veze, ljudi se odriču onih sa kojima su delili najlepše i najradosnije trenutke…
Oni za koje bih se zaklela na Bibliji da se rukovode razumom preko noći postaju isključivi i ostrašćeni zagovornici ili protivnici koji revnosno čiste svoje dvorište od svih različitosti, odričući se čak i višegodišnjih prijateljstava, samo zato što su se našli na suprotnim stranama u tamnom vilajetu nepoznatog. Gde je nestala naša širina, duhovitost, spremnost da se neslaganja prevaziđu s lakoćom, prijemčivost za ono što je drugačije i različito? A pre svega, nadaleko čuvena spremnost da se nađemo drugima u nevolji? Da li nas je strah koji je masovno posejan, nezavisno od toga jesmo li ga svesni, ostavio bez neophodne psihološke elastičnosti, čineći nas preko noći ljudskim karikaturama u kojima je samo sebičnost ostala? I kako smo uopšte zapali u stanje kolektivne podeljenosti po svim vertikalama i horizontalama, kad nas istorija uči da velike nevolje zbližavaju? Zašto smo ovog puta, umesto zbijanja borbenih redova izabrali razbijenu, rasutu i raspršenu formaciju u kojoj je skoro svako igrač za sebe?
Cena slobode u novoj valuti zvanoj život
Braneći pravo na slobodu uopšte, pa i slobodu izbora, potežemo najtežu jezičku artiljeriju, ne protiv uzroka, već jedni protiv drugih, zanemarajući da i sloboda ima svoje granice i da se proteže dotle dok ne ugrožava prava i živote drugih. U toj zaglušujućoj buci prepliću se medicinski ekstremizam, pravničko nadrilekarstvo, socijalno slepilo, „pasterovska“ otkrića, a ponajviše lična promocija, u kojoj su mnogi dočekali svojih pet minuta ogrnuvši se, bar na tren, u opštoj konfuziji plaštom novih Mesija. Drugi, pak, stavljaju znak jednakosti između slobode govora i huškanja, kidišući kao besni psi. Treći, oni koji su uglavnom sledbenici, izabrali su da budu veći katolici od pape, pridružujući se svojim praznoslovljem opštoj kanonadi, uglavnom na društvenim mrežama, tim globalnim iluzijama odbrane od usamljenosti, trčeći beskonačne virtuelne krugove u planetarnim migracijama s mreže na mrežu. I najzad, oni kojima adrenalin radi samo uživo, izašli su i na ulice, halabučući protiv nečega i nekoga, nezavisno od toga da li tema halabuke u međuvremenu postala pase tamo odakle je potekla. Apsurdnost svih dešavanja mogla bi se sažeti u pitanju – da li je sloboda zaista toliko skupa ili je ljudski život postao tako malo vredan? Da li je život postao nova valuta kojom plaćamo ljudska prava i slobodu bez granica?
Svakome pokloni uvo, retkima glas
Iako sam sklona da razumem i opravdam sve naše zablude i nađem im uporište u nečemu izvan nas samih, slabih i nejakih u raljama moćnih mašinerija koje nas melju, nekako mi se sve više čini da nismo baš sasvim nevini u ovom što nam se događa i da smo bar malo kumovali nekritično otvarajući dveri našeg uma i srca zavodljivim sadržajima na javnoj društvenoj i medijskoj sceni, koja je sve više ličila na lošu pozorišnu predstavu protkanu cirkuskim pasažima, odakle su nas usisali u svoje nakaradne bezumne priče iz kojih su proterani uljudnost, pristojnost i sve ono što se donedavno smatralo, ne samo poželjnim, već neophodnim vrlinama za bilo kakav javni nastup. Nove javne ličnosti donele su svoje manire i govor, u kom je prostakluk kao cunami zapljusnuo i preplavio sve nas koji bilo kad i bilo koliko zavirimo u taj svet. Sa nekdašnjih periferija društvenih događanja u kojima su obitavale problematične subgrupe kojima su se bavili sociolozi, psiholozi, psihijatri i sudije, pravo u središte u kom je teško, koliko god se trudili, izbeći bliski susret i – pokloniti poverenje. Misao koja se pripisuje velikom Šekspiru „Svakome pokloni uvo, retkima glas“ ne prima se na ovim našim prostorima.
Cena svemu, vrednost – ničemu
Nekada smo medije koristili kao prozor u svet – da se informišemo, da saznamo, da se uputimo, da kompletiramo fundus neophodnih podataka potrebnih, kako za svakodnevni život, tako i za građenje našeg odnosa prema okruženju. Voditelji i spikeri su bili dostojanstveni, odmereni, sa savršenom dikcijom i isto takvom kulturom ophođenja, bez upadanja u reč sagovorniku. U medijima su se pojavljivali ljudi čija reč je imala kredibilitet i kojoj smo mogli da verujemo. Znalo se šta je informativni, a šta naučni sadržaj, šta je zabava, a šta edukacija. S poplavom masovnih sadržaja sve je izmiksano da se lakše proguta i svari. Kredibilni ljudi izjednačeni su ili čak stavljeni u ponižavajuće inferioran odnos sa osvedočenim kriminalcima, starletama i zadrugarima u novim rijaliti formama, čime im je oduzeta moć koju su nekad imali i koju bi trebalo da im daje struka i znanje. Otuda ne čudi što se populus horski obrušava na pojedince jer populus samo upija ono što mediji posredno i neposredno emituju. Ako tamo na nekoj televiziji neki političar ne uvažava nekog stručnjaka, zašto bi onda to radio neki frustrirani građanin Obični, udobno skriven anonimnošću lažnog naloga ili grupe kojoj pripada? Danas su to lekari, sutra će biti neki drugi stručnjaci.
Mediji danas prosto „šamaraju“ kao da imaju potrebu da nas zastraše, užasnu, i tako deformisane učine svojim slepoverujućim nekritičnim sledbenicima koji se ne usuđuju ni da provire iz svojih bunkera nigde, sem kroz prozor „svog“ medija, portala ili bloga – sasvim svejedno. Višekratnim ponavljenjem poruke se čvrsto utiskuju, a kako nove generacije nisu ni bile u prilici da kroz odrastanje i školovanje izgrade kvalitetan vrednosni sistem kao štitnik od agresivnosti i primitivizma svih vrsta, stoje kao savršena ogoljena meta svakoj nepodopštini i izvitoperenosti.
Kako uopšte mladom čoveku preneti bilo kakvu suvislu poruku poput one „Promišljenost će te štititi, razboritost će te čuvati” koju nam je ostavio mudrac Solomon, kad oni nisu ni čuli za njega? Kao što sve manje znaju za Desanku Maksimović koja je nekom stupidnom odlukom skrajnuta iz školske lektire i mnoge druge velike stvaraoce bez koji su prepušteni zaboravu. Misao Oskara Vajlda, “Danas svi znaju cenu svemu, a ničemu vrednost” refleksija je naše sadašnjosti u kojoj je sve relativizovano do apsurda.
Prsa u prsa s Nevidljim
U toj totalitarističkoj relativizaciji informatičkog ledenog doba, u poplavi (dez)informacija, izgubljeno hodamo, baveći se dalekim i nepoznatim, umesto bliskim i poznatim. Naši geni „junački“ i prkosni rade protiv nas jer ne mogu da podnesu priznanje da smo u nečemu pogrešili – zato se sporije i teže od ostatka sveta prilagođavamo Nevidljivom, prihvatajući da on vlada nama umesto mi njime. Iako su nam startne pozicije bile iste, svet se, kad je vrag odneo šalu, naoko sporo, ali sistematično i prilježno, prilagodio, oblikujući blagovremeno svoje javno mnjenje, usmeravajući ga ka najboljim mogućim rešenjima u postojećim okolnostima. Mi smo, ostajući manje-više na početnim pozicijama, izabrali borbu prsa u prsa.
Iako ima gorke ironije i tragične kosmičke ravnoteže u činjenici da Nevidljivi dođe po nekog nevernika odvodeći ga u večiti mrak, ostaje upitanost o svim tim hiljadama ljudi koji su nestali kao žrtve, ne samo virusa, već kolektivne sebičnosti i nespremnosti da, pored sopstvenog, sačuvamo i neki tuđ život – bio to slučajni saputnik u prevozu, kolega, ili neko od onih koji su nam najbliskiji i najdraži. Da li smo zaista toliko otupeli da nas sumorno visoki brojevi iza kojih stoji isto toliko imena i prezimena, ličnih i porodičnih drama i gubitaka koji možda nisu morali da se dese – ne dotiču?
Beskonačna nada s malo luka bela
Moramo prihvatiti konačno razočarenje ali nikad ne smemo izgubiti beskonačnu nadu – govorio je Martin Luter King. Mi, nemi saučesnici izneveravanja zdravog razuma i naučnih istina ostajemo upitani gde i kako naći neko utočište u kom se može proneti zdrav razum kroz vreme bezumlja. Izbor nije prevelik. Neko se sklonio u veru, neko u rad, a mnogi u depresiju… Lično sam izabrala redovne i učestale odlaske na pijacu, ne samo u nabavku zdravije hrane, već prevashodno u terapeutske svrhe, zarad očuvanja mentalnog zdravlja. Tamo, na pokojoj tezgi, umesto nakupaca i prekupaca, još uvek stoji poneki autentični srpski seljak – praktičan i pragmatičan, postojan i čvrst, uposlen toliko da nema vremena za nadmudrivanja i nadgornjavanja, odlučan u nameri da sam svojim radom kroji svoju sudbinu, da živi i preživi. S jednim takvim čovekom, čija pozitivna energija opstaje uprkos tegobnim događajima kroz koje je prolazio, obavezno razmenim po koju rečenicu kojima me prizemlji i vrati realnosti u kojoj su bazične ljudske vrednosti raspoređene baš kako treba, neokrnjene aktuelnim zbivanjima. Pre neki dan, posle pauze zbog bolesti, on mi izabra najbolje parče sira i posavetova me da ne gledam tv i da obavezno koristim beli luk, domaći naravno. Na moje pitanje kojim sam pokušala da se našalim aludirajući na svekolike preporuke „je l da jedem il da okačim na vrata?“, on lakonski odgovori – oboje.
Gorčina sopstvenih zabluda
Mnogo je iza sebe mudrih misli ostavio ruski monah Simeon Atonski (1866-1938.) koji je najveći deo svog života proveo na Svetoj gori. Svojim svedenim tumačenjima dao je smernice za večita životna pitanja.
Koja stradanja su najgorča? – Ona koja su stvorena sopstvenim zabludama.
Koja vrlina je najpotrebnija? – Vrlina slušanja.
Koja vrlina je najteža? – Vrlina ćutanja.
Čime se suprotstaviti patnji? – Strpljenjem.
Koji je znak zdrave duše? – Vera.
Koji je čovek za života umro? – Ravnodušni.
Koji čovek nikada neće umreti? – Onaj, ko voli druge.
Monah Simeon Atonski
Ukoliko nije u skladu sa činjenicama, utoliko gore po činjenice – Hegel