Smrt primorava ljude da bolje osete život.
Paolo Koeljo
Uz izvinjenje velikom misliocu Konfučiju koji je svoju razumnu distancu prema ovoj temi definisao rečenicom “Još ni život ne poznajemo, a kako možemo poznavati smrt?” ipak ću, poput naknadno osvešćenog đaka, ispisivanjem ovih redova, polagati neki svoj zavetni popravni ispit – s ambivalentim osećanjima i mislima – prvo da temi jednako, možda čak i više, nisam dorasla kao i pre trideset i kusur godina, kada sam se, kao brucoš Filozofskog fakulteta prvi put suočila sa sentencom “Privikavaj se na shvatanje da nas se smrt ništa ne tiče”, pred naizgled blagim ali superiorno skeptičnim pogledom velikog filozofa ex Jugoslavije dr Veljka Koraća i njegovog asistenta, hajdelberškog đaka dr Slobodana Žunića, pred čijim je stručnim vokabularom čitava generacija uzmicala u osećaju nedoraslosti.
Pamtim, kako sam se, nesklona odustajanju, uhvatila u koštac s čudnom, mističnom filozofskom tezom dalekom od mene svetlosnim godinama. Kroz lavirinte prepune logičkih zamki, zapletena kao “pile u kučine” kopala sam po sećanju sve što sam zapamtila u pokušaju da osmislim kakvu-takvu suvislu celinu, dovoljnu za prolaznu ocenu. Nadobudna i arogantna mladost, zaštićena neprobojnim bedemima satkanim od roditelja, familije i prijatelja koji su svojim postojanjem kao nasjigurnija straža čuvali bezbrižnost i lakoću postojanja daleko od izazova prolaznosti i večnosti, pomislila je tada “Kakva glupost! Naravno da me se ne tiče”.
Ispitna priča se završila mršavom prolaznom ocenom, više za trud nego za kvalitet, s pomalo podsmešljivom opaskom profesora kako mu se čini da sam epikurejac po ubeđenju, a jedini osećaj nelagode s tim u vezi bio je što će mi ta ocena kvariti prosek. Smrt me se zaista nije ticala, ni kao filozofska, ni religijska, niti kao životna kategorija, a Epikurova sentenca isčilela je iz mog mentalnog polja, dok su najfiniji životni kistovi raskošnim koloritom oslikavali bitisanje.
Ne znam zašto mi se čini da je bilo odjednom, kad znam da nije, tek, nekako prebrzo (i neočekivano!?) stigoše godine odlazaka i opraštanja, koje napraviše prve rupe u čvrstom bedemu između bića i nebića, nečega i ničega, između postojanja i nepostojanja, ovostranog i onostranog, pojmljivog i nepojmljivog. Iz svega onoga što zovemo životom počeše nestajati poznanici, prijatelji, kolege, najrođeniji… Naš životni teren na kom smo ponosno odigrali važne utakmice, slavili blistave pobede i patili zbog poraza, ostade bez veznih igrača, bez onih koji nam čuvaju leđa, bez publike koja podržava čak i kad gubiš. Prorediše se ešaloni decenijama postojanih čuvara životne svetlosti, kojima nema zamene, otvarajući pukotine beskonačnog ništavila, a miris tamjana i kandila poče se sve češće osećati na čijim je neuhvatljivim dimnim tragovima, kao izazov i provokacija, lebdela davno zaboravljena misao“Privikavaj se na shvatanje da nas se smrt ništa ne tiče” . Ma, kako može da me se ne tiče, Epikure sa Samosa, kad mi oduzima sve više onih koji su mi radošću bojili život dajući smisao postojanju?
Živeti od smrti i umirati od života
U godinama u kojima boje života postepeno prelaze iz jasnih i čistih u mešavine svetla i senke bez čvrstih oblika, kao da ih je mešao smufato slikar, upustih se u žučan dijalog, ne samo s Epikurom, već i sa svim misliocima koji ne uspeše da nađu odgovor na ovo pitanje, pomalo ljuta što posle toliko iskustava i dalje ne razumem, ali još više rezignirana poimanjem da možda nikad neću ni razumeti, kao što ne razume nijedan živi stvor. Jer u pogledu smrti, znanja savremenog čoveka jednaka su znanju najprimitivnijeg plemena na planeti. Za razliku od bolesti protiv koje nalazimo leka, što se smrti tiče “živimo u gradu bez zidina”, izloženi, nezaštićeni, prepušteni neumitnosti bez odgovora.
Biće da je upravo u toj nemoći, iako formalno sveprisutna, smrt suštinski potisnuta iz savremenog života, kao tema koja se pažljivo zaobilazi, od koje se beži po svaku cenu, uz pomoć dobro razrađenih psiholoških sistema samozaborava ili, sve češće, uz pomoć šarenih pilula. Brižljivo sklonjena da ne smeta živima, zbog želje da se život proživi što je moguće udobnije i lagodnije, kao i zbog straha od sopstvene konačnosti, sama smrt postala je tabu, baš kao i starost. Ona danas više nije deo života, kako je to bilo u starim kulturama, već je izmeštena iz porodice i prirodnog okruženja u bolnice u kojima se usmerava i kontroliše medikamentima, čime je prirodom stvorena zajednička nit između života i smrti prekinuta. Potraga za Svetim gralom večnog života nikad nije prestala, samo je dobila nove forme. Iako su bioinženjering i svekoliki napredak nauke dali moćne rezultate u produžavanju života, ljudi i dalje umiru. Bez obzira na sve, još nisu uspeli da nadmudre smrt i ostvare san o besmrtnosti, koji traje još od prvog čoveka, od onog biblijskog ovozemaljskog bitisanja kao usputne stanice na putu u raj.
Možda je, upravo stoga što ljudski um još uvek nije spoznao suštinu završnice života, većina kultura kroz istoriju imala veru u besmrtnost duše? Međutim, moderno doba donelo je i raskid s tradicijama, stavljajući u prvi plan telesno i čulno. Savremene prirodne nauke na čelu s medicinom čvrste su u svom stavu utemeljenom u ekzaktnim dokazima da je smrt konačnost iza koje ne postoji baš ništa. Kao ogoljena prirodna činjenica, ona je savremenom čoveku predstavljena kao nepremostiva prepreka večnom trajanju, što je smanjilo poverenje u mogućnost nastavka nekog oblika života nakon smrti, ali je istovremeno intenziviralo psihološke probleme, posebno u trenucima bliskog suočavanja sa smrću.
No, otkrića prirodnih nauka, kao i empirijsko iskustvo ljudskih generacija nije obeshrabrilo čoveka u traganju za odgonetanjem smrti u pokušaju otimanja života od njenog neumitnog zagrljaja. Iako je na racionalnom nivou prihvaćena činjenica smrtnosti kao neopozive konačnosti, na planu nesvesnog čovek današnjice u nju ne veruje niti je prihvata, još uvek oslonjen na starozavetnu biblijsku priču po kojoj je, na svom putu do raja, osuđen da hoda svetom kao smrtno biće. Posebno u traumatičnim situacijama smrti bliskih ljudi, oživljavaju uverenja da je besmrtnost, iako nedokučiva u ovom životu, moguća. Na taj način učenja o duši nadilaze efemernost svakidašnjice i postaju antipod smrti. Za razliku od filozofije koja još uvek traga za smislom postojanja, religija je vešto i uspešno patentirala smisao nepostojanja. A život i smrt, po svoj prilici, imaju zajedničku nit koju savremeni čovek tek treba da otkrije. Možda će tada biti mnogo jasnija Heraklitova misao: Treba da živimo od smrti i da umiremo od života.
Ko uči o umiranju, podučava o življenju
Smrt je iskustvo koje u ljudskoj istoriji dele svi ljudi na svetu. Nijedna kultura nije ostala ravnodušna pred ovom velikom, možda i najvećom, temom. To je skrivena tajna i za pojedinca i za zajednicu, “metafora nepojmljivog a svemogućeg ništa”, koju je, svako na svoj način, želeo da odgonetne – religije, mitologije, filozofije, ideologije. Najzad, najviše znanja o negdašnjim ljudima i civilizacijama nađeno je upravo u – grobovima.
Ruski i američki antropolog i sociolog Pitrim Sorokin u svom delu Društvena i kulturna dinamika srži, između ostalog, da je upravo odnos prema smrti značajan graničnik koji deli tradicionalna od suvremenih društava. U onim društvima i kulturama u kojima je ljudsko biće spoj duha i tela, preovlađuje afirmativan odnos prema smrti. U svojoj poznatoj studiji “Čovek i smrt”, antropolog Edgar Morin navodi kako se još u paleolitskom vremenu smrt pojavljuje kao nova snaga života, nešto sveto, posebno, nedokučivo.
U egipatskim knjigama mrtvih, zemaljski život je samo priprema za drugačiji, uzvišenji način postojanja, pa stoga ne čudi da se simboli smrti povezuju s nicanjem, klijanjem. U nekim civilizacijama umrli su se pokopavali u fetalnom položaju, u iščekivanju novog rođenja. “Živi se beru, mrtvi se siju”, obredna je izreka Inka koja savršeno prezino oslikava njihov odnos prema kraju ovozemaljskog bitisanja. Nije daleko od toga niti grčka mitologija a posebno mit o Demetri, koji naglašava tajnu semena, klice i klasa koji sazreva.
Tibetanska knjiga mrtvih ukazuje na putovanje duše u drugom svetu i sadrži budističke spoznaje o rođenju, smrti i ponovnom rođenju. Nauči umreti i naučićeš živeti, jer onaj koji nije naučio umreti, neće biti sposoban ni naučiti živeti, kaže jedno staro lamaističko učenje koje se ponavlja i kod francuskog renesansnog mislioca Mišela Montenja koji je govorio da “onaj ko bi učio ljude da umiru, naučio bi ih kako da žive“.
Smrt i njeni hirovi
Skoro da ne postoji iole ozbiljnije filozofsko, religijsko ili književno ime koje se nije dotaklo ove teme – sve do savremenih mislioca koji su u sveopštem trendu stvaranja kulta tela i svođenja ljudskog bića na fizičko, tragali za neuhvatljivom i neshvatljivom suštinom života i smrti.
Briljantna satira Žozea Saramaga “Smrt i njeni hirovi” koja zadire u prirodu smrtnosti dotičući večna pitanja čovekovog postojanja, preispituje niz teoloških i metafizičkih pitanja o poželjnosti utopije, mogućnosti raja i pravih osnova religije koja dotiče večna pitanja čovekovog postojanja i njegove sudbine. Posle početnog ushićenja neumiranjem, koje proizvodi niz posledica u životu kakvog poznajemo i živimo, Saramagovi junaci zaključuju „Ako ne počnemo ponovo da umiremo, za nas nema budućnosti!“ Pomalo parodično ismevajući vešto kamufliranu ali nikad ugaslu žeđ ljudskog bića za večnim trajanjem, kao da se oslonio na Rusoovu misao: “Kad bi nam neko ponudio besmrtnost na Zemlji, ko bi hteo da primi taj žalosni poklon?”
Baš kao i život, i smrt može biti smislena, može biti mudra, može biti čak i lepa i uzvišena. Poznati su mnogi primeri iz antike koji joj daju značaj povlašćenog trenutka, negirajući bilo kakvu vrednost večnom trajanju. “Želiš da živiš? A da li znaš da živiš? – pitao je rimski književnik Seneka koji je na telo gledao kao na hotel a ne kao na dom, a strah od smrti smatrao gorim od umiranja.
Sokrat je, pak, ostavio čovečanstvu, ne samo svoju misao, već i svoju smrt kao neprevaziđenu lekciju o umiranju.“Bojati se smrti je ništa drugo nego verovanje da smo mudri, kada nismo; i umišljati da znamo ono što ne znamo. U realnosti, niko ne zna smrt; niko ne može potvrditi, ali ona može biti i najveća dobrobit čovečanstva; a opet je se ljudi boje, kao da znaju sa sigurnošću da je najveće od svih zala.” – govorio je Sokrat koji je, ispijajući otrov, ostavio u amanet poruku: Za dobrog čoveka nema zla ni u životu ni posle smrti. Ali već je vreme da odlazim – ja u smrt, a vi u život, a ko od nas ide boljem spasenju, to niko osim boga ne zna.” I zaista, potonji događaji koje je proročanski opisao, potvrdili su njegove poslednje reči.
Na putu od gnezda do zvezda
Smisao života i smrti ogledaju se jedno u drugom. Smislena smrt može biti samo smrt života ispunjenog smislom. Možda je recept protiv straha od neživljenja upravo u prihvatanju smrti kao dela života umesto njegove suprotnosti. Suočavanju, kao načinu donošenja mudrih odluka, odvajanju bitnog od nebitnog i oslobođanju svog bića od preteranog egoizma, suvišnog ponosa i gordosti. Opominjućem susretanju, umesto potiskivanju kao važnom lekcijom u pogledu lične sudbine. Popunjavanju praznih polja nastalih odlascima novim figurama i delanjima. Rađanju novih klica života kojima ćemo biti zaštitni kišobrani na putu od nečega do ničega. Stvaranju misli i dela koja donose besmrtnost kakvu telo ne može da podnese. I možda “tu večitu misao, pritajenu klicu svesti u našim zaboravima, to stalno i večito prisutno u nama” treba gledati očima Artura Šopenhauera “Svaki dan je maleni život: svako buđenje i ustajanje malo rođenje, svako sveže jutro mala mladost, svaki odlazak na počinak i san malena smrt.” Ili očima Maka Dizdara “smrću je samo obasjana staza uspona od gnezda do zvezda.”
I tako se, uprkos želji da, posle toliko godina, makar malo osporim njegov pokušaj zaobilaženja smrtnog bega života, vraćam Epikuru koji je u svom filozofskom vrtu, dižući ruke od otkrivanja nemogućeg, pomagao ljudima da se suoče sa strahom od smrti, vešto pretvarajući nepraktičnost filozofije u praktičnu psihoterapiju: “Tako nas se to tobože najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče, jer dok postojimo mi, nema smrti, a kad dođe smrt, tada više nema nas.“ Lakonski se slažući s njim u sopstvenom neznanju pre mnogo godina, složiću se ponovo, jer mi ništa drugo ne preostaje do prihvatanja i privikavanja. Možda nije istinito i verovatno (da parafraziram Mešu Selimovića), ali je lakše i manje bolno. Tako sve ima više smisla. I smrt. I život.