Teorije zavere ili zavere bez teorija?

Jedan od paradoksa ovog „koronarnog“ doba je – nikad manje susretanja sa ljudima, a nikad više čudnih i najčudnijih priča od kojih najveći broj ima bar prizvuk zavere. Stizale su sms-om, telefonskim pozivom, zaticala sam ih u inboksu, na fejsbuku, a društvene mreže i elektronski mediji bili su preplavljeni njima. O svekolikim zaverama pričali su stariji i mlađi, obrazovani i neuki, sigurni, samouvereni i važni što su „razotkrili“ nešto tako bitno. Čak su me i najbliži za koje bih se zaklela da ih dobro poznajem iznenađivali učestalim bizarnim pričama „iz prve ruke i pouzdanih izvora“, zamerajući mi otuđenost zbog neučestvovanja u emotivnom, skoro katarzičnom ushićenju  zbog otkrivanja „još jedne zavere kojoj smo izloženi“ i davanja prednosti činjenicama nad spekulacijama.

Zavere su se toliko namnožile da me, s jedne strane bilo stid što, ovako sitničava i skeptična, kakvu me bog dao, svakoj nađem neku „rupu“ i logičku nedoslednost, zbog čega je ne mogu prihvatiti ni širiti dalje, a s druge strane, nekako sam se osećala usamljenom što se među tolikim kreatorima, zagovornicima, sledbenicima i razotkrivačima teorija zavere ne nalazim, uprkos početnom trudu da se, u ime relaksirane pripadnosti grupi verujućih „pelcujem“ bar na neku od njih. Da, usamljenost je često cena nespremnosti na sponatno, olako i nekritičko prihvatanje popularnih priča.

A bilo ih je, nije da nije – pitkih i zavodljivih, lakih za prihvatanje, razrađenih, dobro utemeljenih i potkrepljenih solidnim logičkim sledom činjenica… Ponuda velika, za svakog ponešto, kao da su zavere zavladale svetom i da se šire, možda čak i brže od virusa, pronalazeći nepogrešivo praznine u uporišnim tačkama zdravog razuma i rasuđivanja, usporavajući proces širenja informacija od značaja, neophodnih u haotičnom miljeu satkanom od isprepletenih relacija između mnoštva ljudi i još većeg mnoštva virusa. Teorije zavera i zdrav razum u tim relacijama stvarali su stabilan obrnuto proporcionalan odnos – što ih je bilo više, razuma je bivalo sve manje. Sa rastom popularnosti prvih, razum je sve niže padao na lestvici poželjnih obrazaca rasuđivanja. Zapravo, očekivan (ako ne i jedini mogući) obrazac ponašanja bio bi bar elementarno slaganje „Hmm, ima tu nečega…“ Jer, kakva bi to onda teorija zavere bila ako bismo imali čvrste dokaze? Pa, upravo njihov nedostatak pokazuje moć onih koji konspirativno u najvećoj tajnosti kuju nešto protiv čovečanstva!!!

Iluminati, slobodni zidari i ostali

Teorije zavera, kojih je odvajkada bilo, za ovih poslednjih godinu i kusur dana, stiče se  utisak, duplirale su broj i dostigle poularnost onih najvećih, nikad dokazanih, koje postojano žive u dokoličarsko-pripovedačkim skupovima. Setimo se samo teorije zavere o iluminatima, tajnom društvu iz XVIII veka, koje su se pojavile krajem XIX veka, kada su neki konzervativci u Evropi počeli da veruju da je ova grupa odgovorna za Francusku revoluciju. Ili teorije o ravnoj Zemlji koja se prvi put pojavila u Engleskoj u XIX veku, uprkos tome što je još od  Pitagore poznato da je Zemlja sferičnog oblika. Za mnoge je sletanje na Mesec još uvek samo studijski snimak u režiji Stenlija Kjubrika. Teorije zavere u vezi sa slobodnim zidarima počele su da se razvijaju od XVIII veka sa tvrdnjama da masoni kontrolišu značajan deo ekonomije i sudstva velikog broja zemalja, kao i to da su bili umešani u potapanje Titanika i zločine Džeka Trboseka. Kod nas je veoma popularna teorija koja je plasirana u nekoliko verzija o tome kako je pravi Tito poginuo u Prvom svetskom ratu, a da je Jugoslavijom vladao njegov dvojnik…

Samo da se pobroje trebalo bi prostora, vremena i strpljenja kojih više niko nema, a variraju od religijskih, političkih, poslovnih, sportskih tema, preko poznatih ličnosti i grupa do tehnoloških inovacija. Medicina odnosno zdravlje  čest su predmet zavereničkih opservacija, uključujući ove najnovije vezane za korona virus o kojima će se tek pisati. Studija iz 2013. godine koju je odobrio Univerzitet u Čikagu pokazala je da skoro polovina Amerikanaca veruje barem u jednu medicinsku teoriju zavere, a 37% njih veruje da se namerno suzbijaju „prirodni“ lekovi zbog uticaja farmaceutske industrije.

Con spirare – Dišimo zajedno

Za razliku od realne zavere kao tajne spletke planirane i/ili sprovedene od strane dveju ili više osoba, teorija zavere je intelektualna konstrukcija zasnovana na verovanju umesto dokazima. Oksfordski rečnik engleskog jezika definiše je kao “teoriju po kojoj se neki događaj ili fenomen desio kao rezultat zavere između zainteresovanih strana, uverenje da je neka tajna ali uticajna služba odgovorna za neki neobjašnjeni događaj”. Reč “konspiracija” (sinonim za reč “zavera”), potiče iz latinskog: con– (sa, zajedno) i spirare (disati). Prvi put ga je upotrebio sredinom dvadesetog veka filozof Karl Poper.

Čak i u vezi sa samim nazivom postoji teorija zavere po kojoj je, ni manje, ni više, nego sama američka CIA kumovala ovom pojmu nastojeći da minorizuje i obesmisli kritike upućene na račun zvanične verzije atentata na predsednika Kenedija.

Preteče teorija zavere postoje od kada postoji čovečanstvo, ali tek od prošlog veka one prerastaju lokalni karakter sa ograničenim uticajem i postaju masovan kulturološki fenomen kao široko rasprostranjen oblik interpretacije popularnih informacija. Njihovu ukorenjenost i popularnost među ljudima možda je najbolje objasnio psiholog Jovan Bajford, sin nama dragog Timotija Bajforda: “Teorije zavere uvek daju odgovor na pitanje zašto se loše stvari dešavaju dobrim ljudima.”

Jednu od najstarijih zapisanih teorija zavere ostavio nam je rimski istoričar Livije koji svedoči o masovnim “trovanjima” u Rimu 331. godine pre nove ere za koja su optužene žene koje su po svoj prilici spremale lekovite napitke. Realniji razlog umiranja ovaj istoričar nalazi u epidemiji kuge, česte u to doba, ali u uzavreloj atmosferi lakše je bilo prevideti očigledan uzrok i premestiti razloge u iracionalni prostor u kom se sve pripisuje  izabranom žrtvenom jarcu, amnestirajući sve ostale za nedostatak znanja. Sličnost ove priče sa aktuelnim teorijama zavera vezanih za pandemiju korona virusa više je nego – očigledna.

Teorije zavere – poslednje utočište nemoćnih?

Iako ne postoji saglasnost da su teorije zavere svoju kulminaciju doživele procvatom interneta, koji ih je izvesno učinio vidljivijim i dostupnijim, samim tim i uticajnijim među širim društvenim grupama, internet je Meka za plasiranje priča kojima se može manipulisati na ogromnom uzorku sa posledicama mnogo većim od onih iz vremena rimskog doba ili srednjeg veka. Za razliku od prenosilaca koji istinski veruju u to što prenose, kreatori teorija zavera rukovode se drugačijim pragmatičnim motivima, koji su vrlo merljivi – u novcu, društvenom ili političkom  uticaju, katkad vođeni samo pukom željom svog ega da postanu poznati.

Zaista, ko su ljudi koji “proizvode” teorije zavere? Kako izgledaju, čime se bave? Istorija ih je obeležila kao paranoične osobe sa ozbiljnim psihološkim problemima. Savremeni psiholozi koji su zaronili u njihov svet nisu ih nužno videli kao poremećene osobe (možda i zbog toga što bi to značilo kolektivnu dijagnozu za većinu stanovnika planete) ali su  “pronašli” relativno tipičan psihološki profil opterećen usamljeničkim, nimalo srećnim životom. U studiji Danijela Frimana i Ričarda Bentala iz 2017. ustanovljeno je da zagovornici teorija zavera dolaze iz raznih socijalnih sredina i različitih religija, ali da “imaju niži nivo fizičkog i psihološkog blagostanja, češće razmišljaju o samoubistvu, slabije su radno i društveno povezani, imaju manje čvrste emotivne veze, ponekad i teška iskustva iz detinjstva i vrlo će verovatno zadovoljiti neki od kriterijuma mentalnog poremećaja”. Pri tom, i sami su skloni učestvovanju u zaverama.

Bajke savremenog doba

Na socijalnom planu istraživanja pokazuju da većina ljudi veruje u bar jednu teoriju zavere i da je skoro nemoguće profilisati ih jer pripadaju različitim etničkim i verskim grupama, različitih su obrazovnih nivoa i uzrasta. Jedini zajednički imenitelj im je osećanje bespomoćnosti i tu možda leži odgovor zašto se teorije zavere množe u kriznim situacijama kada  neizvesnost praćena strahom uzdrma i najstabilnije. Potrebu da se haos prevaziđe mnogi zadovoljavaju upravo u ovim pojednostavljenim objašnjenjima koja sažimaju smisao konfuznog sveta, koja uvek nude i konkretnog “krivca” oslobađajući ostale od osećaja odgovornosti ali i vraćanje poljuljane sigurnosti da se pripada onima koji se ne daju prevariti i koji su na vreme shvatili šta se dešava.

Kad se na to doda sporost stručnih tumačenja i rešenja, koja je katkad uslovljena neophodnim procesima istraživanja i verifikovanja, a ponekad je posledica poslovične sporosti velikih sistema, kad zvaničnici zataje sa kvalitetnim i potpunim informacijama, i kad se iskustveno sagledaju realna prekoračenja nadležnosti, eto savršenog miljea za teoriju zavere koja ima sve što dobra priča treba da sadrži – originalan zaplet, glavne junake negativce i moralne pouke po pojednostavljenim dihotomijama večite borbe između dobra i zla. A dobroj priči, pa još kad je s bajkovitim elementima, uvek se vraćamo, jer su one arhetipski deo nas, deo ljudske potrebe da pruži smisao svom postojanju.

A u ruke Mandušića Vuka…

Teorije zavere vekovima su zbog nedostatka komunikoloških kanala uglavnom ostajale u okviru nekih krčmi, kao zabava za narod, psihološka nadoknada za sopstvene nedostatke i zgodan izduvni socijalni ventil.  Zvaničnici im nisu pridavali posebnu pažnju, pripisujući ih marginalnim grupama i ceneći njihov potencijalni uticaj na društvo minornim. Sličan odnos prema teorijama zavere uglavnom imaju i savremeni istraživači za koje je ljudska nedoslednost dovoljan razlog skromnih dometa zavereničkih teorija i uverenja da ni ove savremene koje su namnožile ne mogu bitno da promene globalne civilizacijske tokove.

Međutim, danas, kada bilo koja priča obiđe planetu za svega nekoliko sati, lako se može desiti da padne na neko pogodno tlo i postane moćno oružje nekog totalitarnog pokreta ili režima. Trenutno smo okruženi teorijama zavera vezanim za  5G mrežu, korona virus i vakcine  o kojima se ne izjašnjavaju samo marginalne grupe već vodeće svetske ličnosti. Nije slučajno pomenuti Karl Poper upozorio da  teorije zavere postaju ekstremno opasne ako na vlast dođe neko ko i sam veruje u njih.

Iako se dosta ljudi poput Zaharije Sičina ili Dejvida Ajka proslavilo svojim nastupima i knjigama o teorijama zavere, svet je tek delom iskusio (većina Hitlerovih saradnika istinski je verovala u cionističku zaveru protiv Nemačke čime su pravdali svoje postupke odmazde) koliko se ova naizgled bezazlena društvena igračka može pretvoriti u monstruozno sredstvo u rukama veštih i nedobronamernih političkih komunikologa. Što reče Njegoš: “A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita…”, pa bi možda neka vešto plasirana i još veštije vođena neobična priča od zabave za narod sa društvenih margina mogla poteći od onih moćnih iz centra i postati svetska zavera bez teorije.

Ako vam ovi poslednji redovi “mirišu” na neku novu teoriju zavere, uopšte nije isključeno da ste u pravu. Možda tu, ipak ima nešto…

Protokoli sionskih mudraca

“Protokoli sionskih mudraca“, pamflet koji opisuje navodnu jevrejsku i masonsku zaveru da se zavlada svetom, ubraja se u najpoznatije teorije zavere.

„Protokoli“ su prvi put štampani 1903. godine u ruskom listu „Znamja“, pa potom ponovo 1905. kao dvanaesto poglavlje knjige ruskog pravnika, mistika i pisca religijskih pamfleta Sergeja Nilusa koji je tvrdio da rukopis potiče sa Prvog cionističkog kongresa održanog 1897.

Najveći broj istoričara se slaže da je „Protokole“ napisao oko 1890. godine Matvej Golovinski, novinar rusko-francuskog porekla, operativac Ohrane, ruske tajne policije, i antisemit. Iako je po izlasku iz štampe autentičnost Protokola sionskih mudraca osporena, više od sto godina od njihovih objavljivanja, na njih su se pozivale razne antisemitske grupe, organizacije i političke stranke. Do danas je objavljen veliki broj izdanja ove knjige, koja je širom sveta prodata u tiražu koji se broji milionima primeraka. Popularnost Protokola se posebno širila među neprosvećenim svetom, na koji su iznete teze delovale neočekivano efikasno.

Telefon: +381 64 1574420
Fax: kontakt@salonknjiga.rs
Beograd, Zaplanjska 86V