Zahvati, dohvati, uhvati, prihvati

 

Umesto hrišćanskih deset koje se tu i tamo, nekom prigodom i usput pomenu,  danas  su istinski  na snazi  samo dve zapovesti: brže, brže, brže;  više, više, više. I sve brže i brže i sve više i više. Umesto suštine, nametnuta nam je količina. Štoperica je zauzela mesto kompasa, a brendovi mesto vrednosnih sistema. U svetu lišenom smisla, brzina je proglašena najvišom vrednošću. Veštačko ubrzanje kome smo podvrgnuti i koje su mnogi prihvatili bez ikakvog otpora suptilna je  podvala savremenog doba koja ima samo jedan cilj – da nas izbezumi i tako izbezumljene lakše i beznadežnije porobi. Nekada su se robovi bar vukli. Sporost je bila njihov način odbijanja da se poistovete sa nametnutim robovanjem. Rob današnjice prosto leti, ponoseći se svojim lancima dizjaniranim u vidu statusnih simbola.

Što je brzo, to je i kuso

Nekad davno, kad sam bila dete, baka mi je često, diskretno me podučavajući životu, ponavljala: „Sve što je brzo, to je i kuso“.  Tako me nežno ali odlučno vraćala postavljenom zadatku, bilo da je reč  o čitanju ili pranju suđa, sve dok ne bih, po njoj znanim merilima, uspešno obavila posao. Usporavala je tako moju dečiju naglost, obuzdavala žurbu i prokopavala uske ali dovoljno duboke useke i kanale po ravnoj mapi mladalačke površnosti, zadržavajući me čvrstim stiskom nežne ruke na bitnom. Moja baka, hodajuća zbirka jezgrovitih narodskih mudrosti  za svaku situaciju imala je bar po jednu lakonsku sentencu, kao da ih drži u džepu uvek spremne da zapuše usta i najogunastijem od silnih potomaka koji su ostajali nemoćni pred bespogovornom jasnoćom  kondenzovane mudrosti, često i postiđeni  blagošću njenog glasa. Bakine narodske mudrosti bile su delotvornije od svih zapovedi i imperativa koji su samo produbljivali bunt i terali na dalji inat.

Zahvati, dohvati, uhvati, prihvati !

Poslednjih godina, kad se sve se zgušnjava, ubrzava i zbrzava, da ne kažem „ošljari“,  kad je učinak sve jadniji i beznačajniji, kad je odnos sa sobom sve tanji, a sa  drugima sve siromašniji, shvatam istinski suštinu i dubinu bakinih pouka. S nežnošću izranjam  iz sećanja blagorodni lik s toplim svevidećim  pogledom, s neizgovorenim pitanjem  da li mi je zbog te spoznaje lakše ili teže  živeti  sve zbrzaniji, stoga i besmisleniji život bez dovoljno prostora da se nečemu ili nekome istinski posvetimo, da se na nečemu zadržimo, zastanemo, da se u nešto udubimo.  A ta mudra starica koja je jezikom baratala kao da je doktorirala lingvistiku, govorila je „da se nešto shvati, mora da se zahvati, dohvati, uhvati, prihvati…“ Izbacivala je sinonime kao iz rukava, poredila, rimovala i stihovala da pojača utisak.  Pola veka je trebalo da mi arhimedovsko „eureka“  samo naizgled  iznenadno i neočekivano bljesne spoznajom kako je moja sklonost da se igram rečima, da ih zaplićem, uplićem i rasplićem, ukrštam, uvijam i razvijam zapravo nasleđena i brižljivo, godinama negovana i odnegovana osobina. A danas od svoje dece očekujemo da, kako prohodaju, odmah znaju sve, ljutiti i povređeni ako zakažu na nekoj od beskonačnih provera znanja za koje im plaćamo (skupo!) privatne časove. Jureći  besomučno po svetu koji i sam sumanuto juri i promiče mimo nas neurasteničnom iskidanom brzinom, nemamo vremena da saslušamo i čujemo, da razumemo i shvatimo. Da uhvatimo smisao, dotaknemo suštinu. Nestpljenje i nespremnost da se na bilo čemu zadržimo, da se nečemu posvetimo  i da se u nešto udubimo, drže nas na nepremostivoj distanci od poimanja života koji usput, u prolazu, i živimo. I koji postaje sve veća, nerešiva enigma.  Neshvatljiv jer je neuhvatljiv!!!

Quo vadis, Domine?

Quo vadis, Domine? (Kuda ideš, Gospode?) je pitanje koje je prema legendi Sveti Petar, kada je za vreme progona hrišćana bežao iz Rima, postavio Isusu Hristu kad ga je sreo na putu Apiji; na to mu je Hristos odgovorio: Eo Romam iterum crucifigi (Idem u Rim da ponovo budem razapet na krstu). To je Svetog Petra nateralo da se vrati u Rim, gde je bio mučen i gde je umro. Na mestu gde se to dogodilo podignuta je crkva.

U vremenu današnjem, vremenu svekolikih znanja iz kog su neosetno prognani dostojanstvo i čovečnost, karakter se olako odokativnim metodom pretvara u dijagnozu koja prerasta u dosije. Kao dokaz se uzima nešto što tek treba dokazati. Dovoljno je upreti prstom i obeležiti nekog zato što je drugačiji, bolji, lepši, uspešniji, pametniji, društveniji i sve će se zavrteti – od društvenih institucija do medija – u nadmetanju da još koji grumen blata baci bez imalo ljudske potrebe da razume kako je teško celog života nositi teret nezaslužene stigme. S druge strane, istinski prestupnici i teške dijagnože prečesto su  brižljivo skrivene u najmračnijim odajama (ljudskih?) duša i godinama čekaju da eksplodiraju silinom bezumlja. Biznismeni snagom svoje poslovne moći preko noći menjaju vekovima važeće ekonomske doktrine i svoje postulate proglašavaju novim zakonima, lekari se sklanjaju od vapijućeg zova bolesnika za neophodnim zrnom saosećanja, često potrebnijim negoli sam lek, policija „preventivno“ hapsi i tuče decu, valjda da ne bi postali novi „žestoki momci“ kojima neće, kao ni ovima sada, smeti baš ništa, roditelji otimaju, napadaju i prebijaju tuđu decu, „štiteći“ svoju, na utakmicama, umesto viteške igre, gomila destruktivno proizvodi nerede, dobroćudne komšije noću postaju masovne ubice… Nikad nije bilo teže biti svoj i biti čovek. Quo vadis, Homine?

Šta nam onda vredi da znamo sve ako ne znamo sebe? Sve znanje ovog sveta ne može nam nadoknaditi nepoznavanje i neprepoznavanje onog što se u nama i nama bliskima zbiva, kao što ne može postati istinska zamena za ono što nismo (a trebalo je) da učinimo – kad smo nekom istinski bili potrebni.  Besmisleno i uludo traćimo vreme i rasipamo snage trčeći za nebitnim i bezličnim, pretvarajući  sebe u deponiju podataka i činjenica koja nam zatrpava sposobnost struktuisanja i kanalisanja svog tog znanja. Znanje kao breme teglimo, više nas guši nego što prosvetljuje, pre uništava nego ojačava. Nećemo spoznati svet ukoliko isključimo sebe. Svet je deo našeg najličnijeg iskustva. Ono oko nas možemo spoznati tek spoznajući sebe. Ne vidimo ništa dok sve dok ostajemo slepi za sebe same. Znanje o svetu je neraskidivo povezano sa znanjem o sebi samom. Ili ga uopšte nema. Ko bi da zna sve, neće saznati ništa. Suštinsko znanje je ono znanje koje imamo o sebi, duboko proživljeno i oplemenjeno etičkim principima.

Princip obrnute srazmere

Svakodnevno, bezobzirno i nastrtljivo nameću nam se male i velike laži. Jedna od najvećih je da život nije ništa drugo do potrošnja i da istinski živeti znači kupovati sumanuto i grozničavo, uz stvaranje i pohranjivanje osećaja manje vrednosti ako nemamo ovu ili onu marku (ili brend kako se to savremenim žargonom kaže). Ili ako ne koristimo ovu ili onu uslugu ili ne prisustvujemo ovom ili onom događaju.  Oni koji se „prime“, postaju robovi potrošnje. Najpre grozničavo jure kako bi zaradili novac, a potom isto tako besomučno jure kako bi kupovali ono što veruju da će ih održati u trendu i time poštedeti osećanja ništavnosti onih koji zaostaju. Veoma mnogo ljudi danas smrtno je uplašeno da ne ispadne iz sve ubrzanijeg kovitlaca. U toj, unapred izgubljenoj bici, u tom circulus vitiosus-u u kom se uvek iznova nameću  najnovije must have ponude, stvara se, ne samo navika, već životni stil kojom se ljudsko biće, biološki predisponirano na aktivnost, gura u pasivu, nesnosnu dosadu, emotivnu tupost, narastujuće strahove koji često eksplodiraju agresijom i bespomoćnost nesagledivih razmera. Onih kojima je šoping najveće životno uzbuđenje sve je više, kao i onih koji ne znaju šta bi sa sobom i kojima ni mega šoping ne može obezbediti samopoštovanje jer se, po već pomenutim biološkim predispozicijama, samopoštovanje ne kupuje u tržnim centrima već izvire iz delanja, stvaranja i kreacije kao prirodnih načina samoostavrenja ličnosti. Iako se u tekstu „obrecnuh“ na nekritične i osione stvaraoce novih doktrina i principa, neću odoleti iskušenju da i sama formulišem jednu: Što više trošimo, manje živimo. Život i potrošnja su definitvno u obrnutoj srazmeri.                                         .

Svi bogovi i đavoli u nama

Ovde bi se moglo stati, kad, u svekolikim socijalnim relacijama upravo takvi, frustrirani posle svih pokušaja pretvaranja „Gučija“ ili Valentina“ u samopoštovanje, ne bismo gnevom, gorčinom i agresijom, hrupili i ustremili se na probleme „koje nam stvaraju drugi“ i na nedaće koje nam nameće splet spoljašnjih okolnosti. Bez imalo samokritičnosti i spremnosti da se bar letimično zagledamo u sopstvena ogledala, lako zanemarujemo svoj doprinos mukama koje nas tište. Rado i često gunđamo protiv zle sudbine, loših vremena, pokvarenih, glupih i nesposobnih ljudi. Još radije žmurimo na  sopstvene nesavršenosti i nedostatke, upinjući se da po svaku cenu održimo lažnu sliku o sebi za koju su nam poručili da je poželjna iako se ona raspada u sudaru sa stvarnošću. Suočavanje sa drugima mnogo je „bezbedniji“ i lagodniji teren od suočavanja sa samim sobom, sopstvenom sujetom, uobraženjima i strahovima. Čuvajući svoj „integritet“ od bolnih ali neizbežnih povreda građenjem „kula u vazduhu“ i sklanjanjem od samoodgovornosti, ostvaljajući bolne ožiljke na mnogima koji se nađu na putu, na koncu ipak – najviše i najbolnije povređujemo sebe. A ipak “…imamo u duši i sve ono što je ikada živelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali….svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.” (Herman Hese)

Pa, gde su izlazi ako naš veliki Ivo Andrić  kaže : « Kad je život sav od opasnosti i stradanja, ljudi ga, vođeni drevnim i nasleđenim nagonima, cepkaju i dele na trenutne utiske i neposredne potrebe, gubeći se potpuno u njima. Jer jedino tako, živeći svaki trenutak odvojeno i ne gledajući ni napred ni natrag, može se ovakav život podneti i živ čovek sačuvati za bolje dane.” Kako stvari stoje, boljih dana neće skoro biti na vidiku, a ako se trendovi nastave ovim ubrzanjem, neće nas preteći ni toliko da se sačuvamo “za semena” za bolja vremena, kada ćemo moći teorijski razmatrati i praktično realizovati etičke principe o dostojanstvu čovekovom, nedodirljivom svojstvu ugrađenom u zakone mnogih država i međunarodnih deklaracija.

U potrazi za mogućim odgovorima  na “quo vadis” savremenog doba u knjigama, među poznanicima, pa i u budućnosti, vratih se na kraju u mislima, kao nekad kad sam bila dete, svojoj baki pokušavajući da pretpostavim koju bi ona narodsku mudrost za ovu priliku “potegla”, kao svemoćni kalauz kojim se još jedna složena enigma, strpljivo i polako, rešava. Dostojanstvena celog života, u dobru a još više u zlu, onim što je bila postigla je da njeno dostojanstvo nije okrnjeno ni danas, kad je odavno samo prah i uspomena. Na proplanku davno napuštenog sela među mnogim zaraslim u travu spomenicima, mesto njenog počinka uvek je besprekorno negovano. I čini mi se da iz te prošlosti “čujem” najjasniji odgovor. Zahvati, dohvati, uhvati, prihvati !

 

 

 

 

Telefon: +381 64 1574420
Fax: kontakt@salonknjiga.rs
Beograd, Zaplanjska 86V