Oh, Istok je Istok, a Zapad je Zapad,
i nikad se to dvoje neće sastati.
Radjard Kipling
U našoj kući mešaju se Istok i Zapad. Kuća je, naime, postavljena baš tako, na samoj raskrsnici.
Kad s vremena na vreme prevlada Zapad u nama, procveta privatna trgovina, u izlozima svega i svačega, osile se novopečeni bogataši i tada se budi Istok, zabrinut za put u socijalizam.
Tada naš Istok počne da razrezuje poreze, uvodi mere, menja zakone, popunjava kriminalne hronike, sve dok naš Zapad ne pokupi uložene pare i zbriše na njihov Zapad, čekajući povoljan trenutak da se vrati.
Čini mi se da čitavog života igram na razapetoj žici između dve velike tvrđave. Kroz kuću mi duvaju istočni i zapadni vetrovi, nemam gde da se sklonim od promaje…
Početak je pozajmljen iz knjige Istok – zapad, velikog književnog šarmera Mome Kapora, s nesvakidašnjim darom i kozerskom lakoćom da najteže teme ogoli, demistifikuje i svede na nivo zabavnog štiva čije se poruke možda više utiskuju i duže pamte od suvoparnih naučno razloženih i akademski izloženih objašnjenja. Bez pretenzija da ga kopiram u toj lakoći pripovedanja, koja mi prosto nije svojstvena, izvukoh ga iz sećanja stojeći upravo na promaji istočnih i zapadnih vetrova koji se ovih meseci opasno vrtlože baš nekako iznad naših kuća, sagrađenih na tim čudnim geofrafskim koordinatama koje nas za zapad čine suviše istočnim, a za istok – previše zapadnim, iako smo egzaktnim mernim jedinicama izraženo, na sasvim pristojnoj udaljenosti i od jednih i od drugih. Ali koga briga za egzaktnost, u modi su takozvane “alternativne činjenice”, nova kovanica za ono što se nekad kratko i jasno zvalo – laž. Ili je bar u širokom krugu zaobilazilazilo istinu. Uostalom, zapad i istok odavno nisu primarno geografski već geopolitčki pojmovi ili čak stanje duha i uma. Stvarnih granica nema, kao ni definicija, otuda se sve može relativizovati, a pripadnost jednom ili drugom meriti na beskonačno mnogo načina – kako kome odgovara.
Za razliku od ose sever-jug sa prirodnim uporištem u polovima koja je geografski bitno uticala na istoriju civilizacije, velikim migracijama naroda i rasa, dihotomija istok-zapad koja se izrodila u postojanu suprotstavljenost do netrpeljivosti, mogla bi biti značajna jedino po tome što sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, iako je čuveni filozof i pisac Alber Kami, koji se u svojim delima bavio filozofijom apsurda, u jednom trenutku zapitao „Ali zašto Sunce jednog dana ne bi izašlo na zapadu?” Još je Karl Šmit, nemački pravnik i filozof zapazio nepostojanje prirodnih polarizacija između istoka i zapada. „Sučeljenost istoka i zapada nije polarna sučeljenost. Zemlja ima Severni i Južni pol, ali nema ni Istočni ni Zapadni. Geografska sučeljenost Zapada i Istoka u uslovima naše planete nije nešto fiksno i statično; to je samo dinamičan odnos vezan za dnevno ”opadanje svetlosti”. U geografskom smislu Amerika je Zapad u odnosu na Evropu; u odnosu na Ameriku Zapad su Kina i Rusija… U čisto geografskom smislu jasnih polova nema, što znači da je, polazeći samo od geografije, nemoguće shvatiti realno postojeću planetarnu neprijateljsku napetost između Istoka i Zapada niti osmisliti njenu temeljnu strukturu.“
Pa, u čemu je onda „fora“, kako to vole da kažu mladi? Jesmo li zaista toliko različiti u zavisnosti od toga pripadamo li istoku ili zapadu i kako zapravo znamo da se odredimo prema jednoj od ovih strana sveta, kad u prethodnom pasusu čitamo da je sve relativno, u zavisnosti od toga s koje tačke posmatramo? Zašto se, na primer, Japan, zemlja izlazećeg sunca smatra zapadnim, a Kina istokom? Šta nas to toliko razdvaja, da se samo međusobnim istrebljenjima možemo poravnati, i ima li bilo šta što nas spaja, bar toliko da bismo kao civilizacija mogli preteći? Ako ni zbog čega drugog, da bismo održavali ove dihotomije koje, ako čoveka ne bude više, kosmosu neće baš ništa značiti.
Istočni vetar, zapadni vetar
Podela na istok i zapad nije nova, datira još iz doba antičkog sveta, od kada potiču i nastojanja da se razume njena suština, protkana ponekom željom da se razlike prevladaju u ujedinjavanju. Herodot, po nekima otac istorije, pokušao je da objasni šta izaziva sukobe između istoka i zapada koji su još tada postojali, iako ovi pojmovi nemaju tako čvrste i jasne granice u antičko doba kao što će ih steći kasnije, već su više bili međa koja odvaja poznato i blisko od dalekog i nepoznatog. Jedan od onih koji su svoj trag u istoriji ostavili ekonomskim i kulturnim ujedinjavanjima bio je Aleksandar Makedonski, što mu je, pobedom nad Persijom, nakratko uspelo. Ipak, suviše je kratko živeo da bi se njegove ideje zapatile, zbog čega ćemo zauvek ostati uskraćeni za odgovor o trajnijim vrednostima ovog drevnog eksperimenta stvaranja unipolarnog sveta.
Istok je veoma dugo uživao znatno viši materijalni i civilizacijski nivo od tada periferne Evrope u vreme kad je zapad bio tek maglovita ideja. Spisak „osvajača s Istoka“ u ta davna vremena nije tako mali: Goti i Huni, najezda Avara, arapska osvajanja Iberije, zaustavljena bitkom kod Poatjea iz 732. godine (prema nekim tumačenjima, upravo ovde je rođena istorijska Evropa); mongolske horde, Džingis-kan i Tamerlan; nadiranja Osmanlija, koja se protežu sve do Novog doba…
I Rimsko carstvo je u početku bilo univerzalno ali u doba sumraka Rima, podelilo se na Istočno i Zapadno, a sam Rim je pao pod najezdom „varvara sa Istoka“ koji su došli glave ovoj moćnoj imperiji Starog sveta. Ova podela koju je u osnovi nametnula religija jedna je od prvih jasnijih i oštrijih granica između dva sveta koja se u potonjim vekovima kontinuirano produbljivala.
Vesternizacija Istoka
Tu negde je i vremenska granica kada se smer osvajanja menja i kad snažni osvajački vetrovi počinju da duvaju sa zapada ka istoku. Zapad suštinski izrasta na putovanjima i otkrićima Kristifora Kolumba, De Game i Magelana i stvaranjem sveta okrenutog ka morima i okeanima, odakle se brzo širi na veliki deo planete, postajući suprotnost i protivteža drevnom Istoku koji polako gubi u novoj raspodeli moći. Ali, mistični sjaj Istoka, raskošne palate i zlatne kupole, mitovi o moćnim carstvima i vladarima, maharadžama i sultanima, tajanstveni tibetanski rituali i tajne Svete zemlje postaju trajni izazov za zapadne osvajače. Novo doba zapravo je doba zapadnih osvajanja Istoka koja od tada nikad nisu prestala, samo su menjala intezitet i formu. Primera je toliko i toliko su poznati da ih je besmisleno nabrajati. Jedino što se menjalo su tehnike i metode ratovanja.
Ni motivi se nisu menjali – isti motiv pokreće i drevna i savremena osvajanja. Iako će možda zvučati pojednostavljeno, na želji za brzim bogaćenjem i pohlepi grade se najpre evropska kolonijalna carstva, a potom i američki neokolonijalizam. Bogatstvo Zapada počiva na pljačkama novih (istočnih) tržišta. U stopu ga prati sve veće duhovno siromaštvo koje je danas dostiglo apsurdne razmere, tolike da po prvi put u istoriji čovečanstva, generacije dece imaju skromnije intelektualne i duhovne kapacitete od svojih roditelja. Paradoksalna situacija materijalnog izobilja i blagostanja s jedne i sve veće duhovne praznine, s druge strane. Time je obeležena i era kapitalizma, epoha materijalističke civilizacije, krunisana neoliberalizmom* koji je svet pretvorio u jednu veliku pijacu, uzdižući kompeticiju na pijedestal jedinog legitimnog principa organizovanja ljudske aktivnosti opsednute materijom i materijalnim blagostanjem. U takvom miljeu i Istok je postao samo roba kojom treba ovladati, a civilizacijska misija Zapada kojom su se objašnjavali i „pokrivali“ osvajački pohodi, tek je zgodna marketinška floskula za javnost i alibi kojim se racionalizuje proces vesternizacije Istoka.
Neoliberalizam – prečica ka samouništenju
Privid uzleta i napretka potrajao je davanjem populusu „hleba, vina i igara“ po oprobanom rimskom receptu. Između tržišta kao jedinstvenog stvaraoca vrednosti i čuvara sloboda, i ulaska u svet postistine postojala je na prvi pogled nevidljiva ali čvrsta kauzalnost, mogućnost koja je vešto iskorišćena da, zahvaljujući nepromišljenom veličanju slobodnog tržišta, istina u potpunosti nestane iz javnog života. Posle punih dve stotine godina tokom kojih su se ekonomisti mučili da nađu mesto temeljnim vrednostima tržišnih društava van sfere sebičnih interesa i računica, neugledni bečki tehnokrata fon Hajek, bez uticaja i poštovanja među savremenicima, utemeljevač neoliberalizma, ideje koja je po svoj prilici, progutala svet, bio je među kolegama smatran za osrednjeg ekonomistu, sve dok ga Regan i Margaret Tačer nisu proglasili za omiljenog političkog filozofa.
Zapadno JA protiv istočnog MI
U svetu nametnutog unisonog mišljenja, sve teže i ređe se probijaju glasovi razuma, iako su tokom XX veka čak i zapadni filozofi poput Amerikanca Džejmsa Burhama ukazivali na posledice nesrazmernog napretka tehnike koja je u hijerarhiji zapadnih vrednosti stavljena visoko iznad etike u vidu mogućnosti za samourušavanje Zapada. Noam Čomski, ugledni filozof jedan je od retkih koji danas upozorava da se famozni sat katastrofe civilizacije opasno približava ponoći. “Na nama je da mobilišemo svu racionalnu energiju koju poseduje ljudska vrsta da bi se ta provalija smanjila i da bi ljudska vrsta izbegla jezivu sudbinu. Nalazimo se u najkritičnijem trenutku ljudske istorije – ili ćemo nastaviti dalje ka neslavnom kraju i samouništenju, ili ćemo pronaći razum i obezbediti uslove da se naša civilizacija nastavi ” – smatra Čomski.
S filozofske strane, jedna od osnovnih i ključnih razlika između ovih kultura je zapadni individualizam nasuprot istočnom kolektivizmu. Zapadna kultura, okrenuta materijalnoj sferi, je pravolinijski proces, s akcentom na uspešnost kao osnovno merilo, dok je istočna usmerena ka duhovnoj, bazirana na ciklusima putovanja kroz jedan život u drugi, u kojima je osnovni princip traganje za smislom i višim dobrom.
Mimo materijalnog momenta kao očiglednog i primarnog, neki psiholozi iznose smele i izazovne tvrdnje da nepremostiva dihotomija izražena u stalnoj napetosti između Istoka i Zapada koja se dramatično pojačava, počiva na zapadnom osećaju inferiornosti u odnosu na istok koji još uvek čuva „večnu vatru“ tradicija koje je Zapad, ubrzano rastući, pregazio i poništio. I da je nostalgija za onim što je i sam nekad bio pokretač svih nasilnih akcija kojima Zapad traga za istočnim odrazom svoje izgubljene suštine. Na nesvesnom kolektivnom planu, Zapad koji je na putu stvaranja meta-sveta, svojevrsnog matriksa, ostaje trajno opčinjen Istokom u koji projektuje svoje nesvesne želje i strahove, nezavisno od toga što takav Istok možda odavno ne postoji i što je proizvod načina na koji žele da ga osete i dožive. Zbog toga se Zapad, kako kažu, tako agresivno nameće i približava Istoku, udaljavajući se svakim svojim korakom na simboličkom planu, od njega.
Ne čudi stoga što je savremeni Zapad, ponet snagom sopstvene materijalne moći i verskim nihilizmim sadržanim u ničeovskom negiranju Boga, što mu je olakšalo dodelu te uloge ljudskom biću (zapadnom, naravno), pokušava da stvori prvu globalnu civilizaciju, po svom licu i obličju, mimo svih rasnih, etničkih i kulturnih razlika, i da je proširi na čitav svet. Ali, avaj! Istok se, prividno zanemoćao i potisnut, nije složio sa tom idejom, iako je nešto od prožimajućih zapadnih uticaja prihvatano. Istok ipak ne želi da postane Zapad. I eto nevolje. Po svemu sudeći, nevolje koja će potrajati i skupo koštati ceo svet.
Kome će u tom obračunu kom, na žalost, svedočimo, pripasti budućnost – Istoku ili Zapadu? I da li će je uopšte biti? A, ako je bude, hoćemo li mi, čija je kuća na promaji, sačuvati bar krov nad glavom?
Kad dođoše po mene
Iz mog srećnog detinjstva ostala mi je u sećanju koračnica: Budi se Istok i Zapad/ Budi se Sever i Jug/Glas miliona se diže/Napred uz druga je drug… koja je trajno ostavila pečat nade i vere u neko divno bajkovito sutra. Kada danas pomislim na tu pesmu, nesvesno je prevodim na Ljute se Istok i Zapad… i umesto poletne koračnice čujem grmljavinu oružja od kog se zemlja trese. I setim se nemačkog pastora Martina Nimelera koji je, govoreći o nacističkoj Nemačkoj rekao “prvo su došli po komuniste, nisam se protivio jer nisam bio komunista; kad su došli po Jevreje, nisam se bunio jer nisam bio Jevrej, onda su došli po katolike, nisam se suprostavio jer sam bio protestant; kad su došli po mene, niko više nije ostao ko bi mogao da se pobuni.”
Stana Šehalić