Nada je mogućnost da vidimo svetlo uprkos svoj tami.
Dezmond Tutu
U poplavi reči koji se u sve mutnijim bujičnim slapovima obrušavaju na nas, toliko da je sve teže razlikovati dobronamerni savet i preporuku od ispiranja mozga, korisnu od besmisleno bizarne vesti, mudrost od gluposti, lepotu od ružnoće, laž od istine…, mučio me osećaj da bih bilo kakvim ispisanim rečima, bez obzira na dobru nameru, postala samo dodatna kapljica koja će se sliti u zagađeni prostor bez šanse da ostane bistra i čista. U vreme kad je sve tema i ništa nije tema, kad se reči kao vitlajući bodeži zabijaju u svest, kad svi imaju stav, a niko ništa ne želi da čuje, kad se danima iscrpljujemo u nadgornjavanjima potencirajući oprečnosti umesto zbližavanja, skoro je nemoguće ostati asimptomatski slučaj čiste misli, bez opasnosti da ne budeš, zbog onog što misliš ili kažeš, prozvan i osuđen – u vremenu koje je slika i prilika matriksa, obrasca koji se sve više nameće u oblikovanju svakog aspekta ljudskog postojanja. A ipak, odustajanje uvek znači povlačenje i ustupanje mesta oštricama koje bolno urezuju pečate sveopšte dehumanizacije. I zato su naredni redovi prizivanje nade koja možda nije najpouzdaniji vodič u ovim smutnim vremenima, ali bez nje definitivno postajemo čudovišne kreature.
U tom uverenju učvrstile su me dve oprečne priče na koje sam naletela (slučajno?!) u istom danu – jedna od njih govori o onome što čovek zaista u svojoj suštini jeste (ili može da bude), i druga, teška i mračna slika onoga što neosetno postajemo u žrvnju svekolikih raščovečujućih trendova, prihvatajući pravila igre koja nas suptilno usisavaju u crnu rupu obezljuđenosti. I učini mi se da su one bolja ilustracija onoga što nas kolektivno muči dok pokušavamo da (pre)živimo pošasti savremenoga doba. Jedna je topla i živopisna, taman onoliko koliko mogu biti raskošno bogati postupci autentične ljudskosti, a druga kratka i prazna, upravo onakva kakva je obezljuđena virtuelna realnost (!?) u koju su se mnogi zaputili, nesvesni koliko je lako izgubiti se u toj mračnoj šumi satkanoj od svetlucavih ikonica. Obe bolno poučna svedočanstva o onim teškim trenucima kojih ni jedan život nije pošteđen, s tom razlikom što u jednoj treperi toplina i bliskost između ljudskih bića, a u drugoj je samo hladna pustoš neumitne konačnosti.
Rođendanska čestitka pokojniku
U drugoj od dve priče, koja se dešava u virtuelnoj stvarnosti, na fejsbuku, toliko morbidnoj da u nju ne bih poverala da joj nisam posredno svedočila, postojala je jedna žena, dama otmenog izgleda, odmerenih komentara iza kojih se naslućivala zrelost, pristojno građansko vaspitanje, visoko obrazovanje. Isto takvi ljudi u krugu prijatelja koji je, doduše, nesrazmerno veliki da bi mogao da izdrži proveru one stare realnosti. Tog jednog dana nailazim na niz rođendanskih čestitki upućenih njoj. Preko sto ljudi, njenih prijatelja ispisuju kratke poruke, uglavom stavljaju slike, gifove i ikonice, kako to već priliči savremenom dobu u kom je slika zamenila reč i postala ključni simbol komunikacije… I ništa tu ne bi bilo čudno da se, posle ravno 103 čestitke, neko ne oglasi porukom kako dotična nije sa nama više od pola godine!? Apsurd je što su čestitke nastavile da stižu i posle toga, do kasnih večernjih sati. Mnoge od njih koji su ostavili rođendansku čestitku na profilu nepostojeće žene, i lično znam, ukrštali su nam se putevi lično i profesionalno, ali se ne bih usudila reći da ih poznajem jer su u tom virtuelnom svetu drugačiji u odnosu na one kakve sam upoznala. Aktivni na društvenim mrežama, često veoma rezolutni i „bučni“, nema situacije o kojoj nemaju svoje mišljenje, najčešće protkano ironijom, sarkazmom, cinizmom… I toliko su zaokupljeni sobom da ne konstatuju ni smrt drugih, ako ista nije javna ličnost od koje se listom opraštaju! Lišeni osećanja, slepo se krećući po savremenim obrascima novog doba, postali su neosetljivi na bilo šta što dolazi mimo njihovog iskrivljenog okvira, kao zombiji čije je duše zlom magijom zaposela sila informatičke privlačnosti u kojoj se, kao u mitologiji Haićana, odakle potiče ovaj pojam, zabavljaju beskonačnim zaludnim brojanjem semenki susama.
Ispisujući prigodan komentar (koji verovatno niko neće pročitati), osećala sam se u ime svih njih i ljudskog roda postiđeno nad tolikom kolektivnom neosetljivošću, na pukom zadovoljavanju forme bez suštine i spremnošću na odricanje od onog najvrednijeg u nama. I bez upitanosti šta će biti jednog dana, kada na svakog od njih dođe neki neumitni red koji nam svima bar jednom u životu zapadne? Šta je potrebno da se desi u glavi, a posebno u duši, onoj za koju niko ne zna da li postoji ali svi osećamo kad boli, (kako je Desanka govorila) kad se bogomdana paleta ljudskih emocija svede na rutinski apsurdni klik, nikom potreban, a ponajmanje onom kom je upućen?
Pobeda duha nad besmislom
Druga je priča iz stvarnosti, onakve kakva je bila jedino moguća pre nego li se počela pretvarati u virtuelnu. Ispričao ju je psihijatar Vladimir Đurić, mada njegovo zvanje nije od neposredne važnosti za priču. Njega je, kaže, pre izvesnog vremena, zvao drug iz škole s molbom da mu obezbedi flastere protiv bola za njegovog odlazećeg oca, poslednje što medicina može da učini za ljude u terminalnoj fazi bolesti. No, desila se izvesna nestašica, i uprkos trudu, doktor nije uspeo nigde da ih nađe, te mu je ostalo da školskom drugu poželi snage da istraje. I tu bi se priča završila da se nisu, posle par meseci, sreli na nekom skupu, na kom ga je, uz izvinjenje što nije bio u prilici da pomogne, upitao za oca. Otac je otišao – rekao mu je drug – ali budi bez brige, snašao sam se.
Usledila je nestvarna priča: kad je shvatio da, posle niza pokušaja, zvaničnim kanalima nema šanse da dođe do onoga što može olakšati patnju odlazećem ocu, sin se setio još jednog, davno zaboravljenog drugara iz škole koji je, sticajem životnih okolnosti, postao narkoman. Od onih neuglednih, koji nemaju sreće u životu, koji u nekom trenutnu budu ispušteni, zapušteni i prepušteni. Od onih koje većina izbegava. Nekako je došao do njega i ovaj mu je već narednog dana javio da je obezbedio sedam flastera, (i to onih rađenih za Evropsku uniju, dakle provereno kvalitetnih!) nudeći se da ih donese. Na pitanje zna li adresu, ovaj mu je rekao da je dobro pamti još od srednjoškolskog rođendana na koji je bio pozvan. Iako većina roditelja nerado prihvata „zalutalu“ decu, njegov otac, stara komunjara, bio je jasan – nema selekcije, ili svi ili niko. I tako je mladi narkoman, kog niko nije mogao ili umeo da otrgne iz sveta zavisnosti, u kući umirućeg nekad davno imao bar trenutni osećaj prihvatanja i pripadanja zajednici koji mu je očito nedostajao i zbog koga se možda i otisnuo krivudavim stazama poroka sa kojih se teško i retko vraća.
Vešto poput medicinskog radnika stavio je flaster, ushićen što može da bude od pomoći, objasnio da će delovati 24 sata, i sledećih sedam dana dolazio s novim flasterom. Odbio je da mu se plati. Za lek se ni hvala ne kaže, a pogotovo se ne uzimaju pare. Čak je i majka koja je (kao i sve majke) zazirući, rezervisano, prvog dana u njemu videla samo narkomana i propalog čoveka, sledećih dana, iako i sama smušena od starosti i lekova, omekšala i gostila ga kafom, rakijom i kolačima. Tu poslednju noć pred konačan odlazak, kad je otac bio svestan i bez bolova, proveli su u smehu, šalama i podsećanjima na neka divna vremena.
Oprostio sam se od njega dostojanstveno. Čak sam stigao i da mu kažem da ga volim, i da se ponosim njime. I pamtiću ga po tom smehu te poslednje noći umesto po agoniji – ispričao je u dahu čovek svom prijatelju psihijatru, ostavivši ga bez komentara ali sa nizom upitanosti – o relativnosti svega u životu.
Duša – putokaz kroz iskušenja
Te večeri dugo sam prevrtala u mislima obe priče sa beskonačno mnogo pitanja. Kako smo preko noći ušli u privide nepodnošljive lakoće postojanja, odričući se vrlina i svih onih iskonskih vrednosti na kojima je civilizacija počivala i – opstala? Virtuelna bajka koju „živimo“ i u kojoj sve pršti od razigranih slika neosetno uzima svoj danak potirući ono po čemu smo različiti od svih drugih stvorova na planeti – dušu. Dušu koja, kao barometar, nepogrešivo pokazuje stanje svakog od nas, u zavisnosti kroz kakva iskušenja prolazimo. I kao putokaz, da se uprkos iskušenjima, ne pogubimo u onome što je najbitnije. Da nam forma ne postane konačna zamena za suštinu. Da sačuvamo sposobnost da osećamo – sebe i druge. Da čujemo i vidimo. Saznamo i prepoznamo. Da osetimo i predosetimo. Da se ne unizimo i ne uzvisimo. Da se dajemo da bismo i sami postali dobitnici.
U virtuelnosti koju su mnogi izabrali za svoj novi, privremeni ili trajni dom, duše nema. Nema ni vrlina – one su se, često ismevane i bogohuljene, sklanjale sve više i sve dalje. Sve ih je teže pronaći. Danas su skrivene na nekim od najnepristupačnijih mesta, gde biste ih najmanje očekivali i najmanje im se nadali. I potreban je izvestan napor i trud da se pronađu i prepoznaju. Kao, na primer, kod ovog čoveka koji je, uprkos svom traganju za smislom s one strane razuma, pošao tragom jednom davno utisnute dobrote u svoja osećanja i uzvratio u odsutnom trenutku – kad je najviše trebalo, dajući smisao i svom i drugim životima.
Da, sve relativno. I moguće. Uvek postoji način – da se izađe iz začaranog kruga, da se ukroti patnja i bol, da pozitivno bude jače od negativnog, a dobro od zla, i da snaga duha bude iznad okolnosti. Da, sve je moguće – ukoliko smo ljudi. I ukoliko ih imamo oko sebe. Ako se iza svih naših stotina miliona maski, nekad metaforičnih, sada i stvarnih, samo malo pažljivije zagledamo oko sebe, otkriće nam se u svoj svojoj snazi ona Andrićeva “Zvezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovek neće moći nagledati”. To neko ljudsko srce koga smo svojim neprozirnim informatičkim pogledom učinili nevidljivim, možda čeka baš nas – da pružimo ruku, da obrišemo nevidljivu suzu, da pomognemo… Da mu bar odškrinemo vrata u danima obavijenim sivilom. Da pomognemo i razumemo. Ili samo da budemo tu – dok oluja ne prođe.
Prizivanje nade
Iako su stari Latini onom njihovom čuvenom Čovek je čoveku vuk definisali najgori oblik socijalnih relacija koji nam nije stran ni vekovima kasnije, savremeno doba iznedrilo je nešto mnogo pogubnije što bi se lakonski jezgrovitim jezikom Latinjana, moglo sažeti u Čovek je čoveku niko i ništa. Premda nas, često uznemirene, razočarane i povređene, realnost usmerava ka tvrdnji Crnjanskog: Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čoveka, iako je možda bezumno u svim strahotnim vremenima gde se skoro dnevno smenjuju događaji i situacije koji su dovoljno teški i bez morbidnih „dosoljavanja“ kakva nam se dnevno serviraju, govoriti o duši i bliskosti Čoveka sa Čovekom, izlaz iz bespuća je jednostavan, iako zahteva lični napor – Moramo da prihvatimo ograničeno razočarenje, ali nikada ne smemo da izgubimo beskonačnu nadu, kako je to Martin Luter King formulisao.
Bez tuđih ogledala u kojima će se ogledati dubina naše duše, teško da ćemo osetiti kad taj izvor presuši, i ostaćemo večito žedni, zagledani u izazovno svetlucave slapova vode koji bljeskaju sa ekrana. Kad nam drugi postanu niko i ništa, sledeći korak je da se i sami u isto pretvorimo, ostajući bez nekih prevelikih izbora, sem da čestitamo rođendane pokojnicima na netu. Dok i sami, okruženi tehničkim pomagalima koja lične napore svode na minimum, i potpuno usamljeni, ne odemo u večiti mrak, kao Branislav Tešanović koji je ravno tri godine i osam meseci ležao upokojen u svom stanu u Stokholmu, dok mu je penzija uredno stizala, računi automatski plaćani, a kvalitetna ventilacija sprečavala miris truleži. Sahranjen je kao NN osoba, sa grobnom oznakom 143, posle neuspelih pokušaja državnih službenika da dođu do srodnika. Do njegovog identiteta došli su istraživači, od one vrste ljudi kojima je još uvek stalo i koji su ga ne samo oteli od bezimenosti, već ušli u trag i njegovoj otuđenoj rodbini.

I za kraj, dok se i sama pitam da li je smisleno tragati za zrncima nade u moru beznađa, u odbranu sopstvenih dilema pozvaću se na Ivu Andrića: Prevariti se u jednoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško bilo.