Anketi o najvrednijim projektima u minuloj 2017. godini, o vrednosti književnih nagrada, prednostima i nedostacima domaćeg izdavaštva danas se pridružila i urednica portala za književnost i kulturu čitanja www.sinhro.rs Branislava Ilić.
Koja knjiga/edicija je po Vama obeležila 2017?
Ako govorimo o knjizi o kojoj se u medijima najviše pričalo, i koja se najčešće nalazila u rukama čitalaca, onda je to bestseler Fredrika Bakmana “Čovek po imenu Uve”. Ako je reč o nečemu što je na mene kao čitaoca ostavilo utisak, to je edicija Kulturnog centra Novog Sada u okviru koje je objavljen prvi tom Sabranih dela Aleksandra Ristovića. Sjajna poezija koju treba sačuvati i predstaviti novim čitaocima.
Vaša top lista od pet najboljih naslova?
– Fernando Pesoa: “Knjiga nespokoja”
– David Grosman: “Konj ulazi u bar”
– Radivoj Cvetićanin: “Konstantinović. Hronika”
– Jasminka Petrović: “Sve je u redu”
– Elena Favili i Frančeska Kavalo: “Priče za laku noć za male buntovnice”
Koji književno-izdavački događaj je obeležio 2017?
Dolazak Čarlsa Simića u Beograd i Beogradski festival evropske književnosti u organizaciji Arhipelaga. Festivali su odličan način da izdavači predstave svoje pisce i povežu ih sa čitaocima, da književnost promovišu kao integralni deo stvarnosti u kojoj živimo.
Da li su nagrade validno merilo kvaliteta objavljenih naslova?
Književne nagrade bi mogle da budu merilo kvaliteta, ali često to nisu. Mislim da su od nagrađene knjige, važniji naslovi koji se nađu u užem izboru, jer predstavljaju objektivniji orijentir šta je to dobro u godišnjoj produkciji. Često nagrađena knjiga bude brzo zaboravljena, dok neki naslov iz užeg izbora privuče veću pažnju kako čitalaca tako i kritike.
Iz vašeg ugla – šta su najveće vrednosti, a šta najveće slabosti srpskog izdavaštva?
Veliku slabost srpskog izdavaštva čini tržišno orijentisana uređivačka politika. U knjižarama su police prepune tzv. lake literature, koju je teško ispratiti i čije vrednosti je teško uočiti. Ako želite npr. da kupite neku zbirku poezije, najverovatnije je nećete naći u nekoj od prodavnica velikih knjižarskih lanaca (na sreću postoji internet). Ohrabrujuće je to što postoje male izdavačke kuće koje svoj posao shvataju kao kulturnu delatnost, te promovišu dobru književnost što kroz prevode, što objavljujući dela domaćih pisaca…
Dobro je i to što su mnoge izdavačke kuće prihvatile prisustvo novih medija, i na taj način komuniciraju sa čitaocima i upoznaju ih sa novim i starim naslovima.