U svetu uglavnom caruje zlo, a glavnu reč ima glupost
Artur Šopenhauer
Ta velika žena iz naše istorije Milunka Savić sigurno se ovih meseci „prevrće u grobu“ od netačnih, pa i pomalo glupavih konteksta u koje je njena herojska dela i njen život stavila američka ambasada u svom serijalu spotova pod zajedničkim naslovom „Vi ste svet“. Iako se jednima na prvi pogled učinilo da ovom kampanjom u koju su evidentno uložena velika sredstva, Amerika propira svoju savest zbog svih onih bombi bačenih na našu zemlju krajem dvadesetog veka, drugi, skeptičniji (ili samo analitčniji?) skloni su da u njoj vide suptilniji metod za ostvarivanje ciljeva koje nisu sasvim dovršili bombardovanjem. Dakle, posle orvelovskih slede hakslijevske metode kojima će se zacementirati stanje svesti preživelih na nivou prihvatljivom za „novi vrli svet“, svet unisonog i unipolarnog mišljenja. Svi ko jedan!
Počelo je pre par godina, nekako u vreme početka pandemije (kad su ljudi najviše upućeni na televiziju) spotovima koji su od Mire Trailović, preko Borislava Pekića i Ive Andrića, Tesle i Pupina, Čarlsa Simića i drugih velikih imena koje je iznedrila Srbija, a kojima je, kao nekad tepih bombama, prosto zasut medijski prostor u Srbiji, bez ijedne niše u koju bi se čovek mogao skloniti od tolike propagandne agresivnosti. Spotovi vrhunske produkcije, u tipično američkom maniru, u kojima je je sve „pod konac“ bajkovito kao u onim novogodišnjim spotovima Coca Cole o Deda Mrazu. Spotovi kojima se ne može skoro ništa zameriti u zanatskom pogledu, u početku su navodili na pomisao da je, eto, Ujka Sem odlučio da se iskupi i da popravi odnose sa nama, bar do nivoa kakvi su bili početkom dvadesetog veka kada su njihove reklamne kampanje zaista imale cilj da pomognu srpskoj vojsci u borbi epskih razmera protiv daleko nadmoćnije, odavno nepostojeće sile.
U propagandnom žrvnju
Međutim, kako je vreme odmicalo, a učestalost emitovanja na svim mogućim frekvencijama rasla do nepodnošljivosti, počela su i prva pitanja onih koji pored toga što gledaju, još uvek i slušaju, pa su uspeli da prepoznaju suptilna učitavanja iza oficijelnog narativa da se „oda priznanje i izrazi zahvalnost za doprinos koji su Srbi dali u svetskoj politici, nauci, ratu…“ U porukama Srbima „koji sanjaju snove čitavog sveta“ umivenim spotovima u kojima Milunka više izgleda kao manekenka na modnoj pisti nego kao srpska heroina i ratnica, kakvu je pamtimo iz istorijskih dokumenata, obavezno se provlačila bar po jedna rečenica koja je u najmanju ruku upitna sa stanovišta dobrih namera, ako ne i čist istorijski falsifikat. Namenska i funkcionalna, vešto spakovana između reči kojima se podilazi srpskom kolektivnom egu, da se lakše proguta – kao kad kučetu daješ lek umetnut između dve poslastice. Nema šta, Amerikancima se mora priznati veština u medijsko-propagandnoj sferi, tu sve urade do perfekcije, uključujući sofisticirane psihološke mehanizme na kojima počiva savremena marketinška industrija, ali bogami, i one nastale u doba nacističke Nemačke koje su počivale na principu da više puta ponovljena laž postaje istina.
Sa istom posvećenošću kojom su oblikovali svoje i svetsko javno mnenje poslednjih decenija dvadesetog veka o Srbima kao „lošim momcima“ stvarajući milje za podršku nečuvenoj agresiji na našu zemlju, Ameri su se bacili na posao reoblikovanja javnog mnjenja u Srbiji, ovog puta u smeru „popravljanja“ tog ćudljivog kolektivnog srpskog bića koje nikako da legne na rudu propisanih trendova savremenog sveta. Koncept je isti, a sudeći po onome što su ponudili, i metode su iste – činjenice koje se kroje i prekrajaju po meri emotivnih prijemnih receptora, dok ne postanu dovoljno izbrušene, uglađene i blistavo spremne za konzumaciju prosečnog gledaoca koji će, dok shvati kud plovi ovaj brod, već biti skuvan kao ona žaba iz naučno verifikovanih eksperimenata.
Iako nikad nećemo saznati da li im se desila slučajna omaška u proceni kolektivnog psihološkog profila Srba (koji, bay the way, ni nama samima još uvek nije dovoljno razumljiv), ili ih samo, uljukane u samoživi osećaj sopstvene superiornosti, nije bilo briga, nameće se utisak da su, i ovog puta, dobrano – omašili. I oni, i domaća agencija koju su angažovali i koja je morala znati da proces anesteziranja kolektivne svesti kod nas još nije dovršen kao u Americi i da nam ne mogu olako prodati tante za kukuriku, niti potcenjivački soliti pamet.Pogotovo ne u kontekstu još uvek bolno svežih sećanja na kondenzovano zlo koje se sručilo na nas pre dvadesetak i kusur godina pod njihovom komandnom palicom.
Kako upokojiti vampira?
Iako su obični ljudi međusobno gunđali na sve očiglednije nasilje nad činjenicama, kao i prilično jasne aluzije da smo kao nacija nemarni prema svojim velikanima (zbog čega nas, eto, drugi moraju podsećati na njihove vrednosti!), mediji su dugo zaobilazili ovu temu, valjda u strahu da ne uvrede Velikog brata. A i kako bi, kad su dobili povelike novce za emitovanje spotova u kojima velika imperija naizgled tapše srpskom rodu, oživljavajući sećanja na srpske velikane. Ni političari, koji uvek i svagda imaju mišljenje o svim mogućim najnebitnijim temama, nisu procenili da je ovo vredno njihove pažnje – e, sad, da li zbog neznanja, straha od ugrožavanja potencijalnog rejtinga ili im se fućka na sve van njihove lične pozicije i interesa, vrag će ga znati. Tek tu i tamo, poneki istoričar i književnik se oglasio kritičkim komentarom i skretanjem pažnje na perfidne, nimalo naivne, manipulativne tehnike.
Tako je profesor Isidora Smolović ukazala na veštu manipulaciju u spotu posvećenom Borislavu Pekiću kom se pripisuje misao: „Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.“ A misao je zapravo izgovorio profesor Konrad Rutkovski, lik iz Pekićevog romana Kako upokojiti vampira, inače bivši oficir ozloglašenog nacističkog Gestapoa koji je učestvovao u izgradnji jedne totalitarne varvarske zamisli koja je za posledicu imala nepregledna mora ljudskih leševa; lik od kojeg se sam Pekić kao pisac dvostruko distancirao umećući „priređivača“ koji naslovljava Konradova pisma. Da je živ, Pekić bi na (zlo)upotrebu njegovog imena možda odgovorio svojom čuvenom rečenicom: Neznanje rađa gordost, gordost rađa neznanje.
Oglasio se i predsednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić. On je rekao da je njegov lični i, sasvim moguće, subjektivni utisak “izvesna neprijatnost i razočaranje da se radi o svojevrsnoj medijskoj dresuri, čija je osnovna mana potcenjivanje onih kojima se upućuje”. Istoričar Dejan Ristić kampanju ocenjuje kao iritantnu i konraproduktivnu, akcentujući nepristojnost emotivno-mentalnog bombardovanja posle svega – znamo čega. “To se prosto ne radi u pristojnim društvima” – kaže on.
Kulminacija se desila sa serijalom spotova o Milunki Savić, koji se jedno vreme nisu mogli izbeći jer su se bukvalno vrteli na svim TV kanalima, iskakali sa laptopova i računara, mobilnih telefona… Teška propagandna artiljerija tukla je sa svih strana, atakujući na sva čula. Na reakcije srpskih istoričara i porodice Milunke Savić o netačnostima i falsisfikatima kojima obiluju spotovi, američka ambasada je diplomatskim rečnikom odgovorila kako samo želi da afirmiše i podrži znamenite Srbe?!
Misao koja ne ume da misli
Taj nadmeni pokroviteljski odnos kog Ujka Sem ne može da se oslobodi u svom pohodu na svet, iza kog ostaju tragovi sprženih vekovnih civilizacija i stotine hiljada nasilno prekinutih života, primenjen je kao proveren recept i u ovoj kampanji s istim takvim arogantnim ubeđenjem da se, proporcionalno količini uloženih dolara uvek dobija projektovani rezultat – šta god to bilo.
A šta je cilj? Malo je verovatno da su slupali tolike novce da bi nam se približili u hrišćanskom porivu da ponovo postanemo prijatelji. Samoproglašeni vlasnici prava na uređenje života na planeti, milom ili silom uteruju u svoje kalupe sve koji “štrče” i koji se moraju remodelovati po njihovim standardima pre nego im Veliki brat izda serfifikat da mogu pripadati svetu. Naš veliki pesnik Branko Miljković tvorac je rečenice koja je slika i prilika relacija u kojima živimo: Misao koja ne ume da misli, zavladala je svetom.
Ne veruj danajskim darovima
Osluškujući sopstveni tok misli koje su me od agresivnih marketinških poruka direktivno vodile ka onoj čuvenoj latinskoj Ne veruj Danajcima ni kad darove nose, pojmila sam nepobitno da se iza brega nešto valja, a šta i koliko veliko, već ćemo saznati. Moj lični kod je takav da, uprkos dominantnom trendu sveopštih manipulacija, negujem otvorenost uma prema svim različitostima sveta ali ne trpim uniformnost, nametanja i podmetanja, a demonstriranje moći stvara mi otpor koji ne mogu prevazići. Uostalom, čemu moć uopšte služi sem da se neko drugi, kao pojedinac ili društvo, pokori?
Naravno da nemam iluzija u vezi sa nedostacima i nesavršenostima sopstvenog naroda ali zašto bi to trebalo da nam “nacrtaju” Amerikanci sa svog pijedestala na koji su samozaposeli i sa kog, bez ikakvih skrupula, bez osećaja za različitosti i finese, bez sposobnosti poimanja viševekovnih tradicija u nedostatku istih kod sebe, kao slon u staklarskoj radnji, naprave krš i onda bez pardona odu u neku drugu radnju, nespremni da uvide, prihvate i plate štetu koju su počinili tamo gde ih niko nije zvao. Uvek pomalo cinični Vinston Čerčil svoje iskustvo s ovom nacijom sažeo je u rečenici: Uvek možete računati na Amerikance da učine pravu stvar – nakon što su pokušali sve ostalo. Kako stvari stoje mi smo decenijama u statusu “sve ostalo”, zaključno sa ovom kampanjom, možda i zbog toga što naspram njihove istorijski neutemeljene superiornosti, bazirane na imperijalističkim sklonostima i nacionalnoj aroganciji, podcrtanom silom oružja i snagom dolara, stoji naša, takođe istorijski i vrednosno neutemeljena inferiornost, od koje često pate takozvani mali narodi.
Možda će, u nekoj dalekoj budućnosti, neki drugačiji ljudi iz novih svetova sa svojim autentičnim vrednosnim sistemima, Ameriku jasnije prepoznavati kao ogromnu ekspanzivnu zemlju, koja se u svojoj skromnoj istoriji dugoj svega par vekova nametnula kao perfidni uzurpator tuđih vrednosti nego po stvaranju sopstvenih kulturnih i etičkih kodeksa. Ako bih, ovde i sada, u ovom orvelovskom svetu, u kom je slobodna misao osakaćena i porobljena, morala da se izjasnim, svakako ne bih želela da budem deo tog sveta oličenog u aktuelnim američkim “vrednostima”, sa svim dekadencijama koje vešto plasira i izvozi diljem planete.
I ne bih menjala ovu svoju malu, skromnu, neobičnu, nesavršenu zemlju za “američki san”; niti leskovačku pljeskavicu za McDonalds hamburger, domaći sok od višnje za Coca Colu, viski za domaću šljivovicu; niti bih menjala Ivu Andrića za Ernesta Hemingveja, ni Novaka Đokovića za Andrea Agasija, a pogotovo ne naše još uvek relativno očuvane tradicionalne vrednosti za njihove instant formule življenja… Spisak svega što nikako ne bih menjala bio bi predugačak, pa ću ovde stati. Da ne ispadne da sam pristrasna i (nedajbože), ostrašćena, zaključiću citiranjem autentičnog Amerikanca Marka Tvena koji je savršeno opisao svoju zemlju u jednoj rečenici: Bilo je predivno što su pronašli Ameriku, ali bi bilo još bolje da su je promašili. Mi, koji smo bili svet vekovima pre ovog otkrića, možemo se samo složiti.
Stana Šehalić
Glas naroda – Iritantna!
U nekim anketama koje su ad hoc sproveli mediji, 81 odsto ispitanika je negativno ocenilo kampanju „Vi ste svet“, ističući da je iritantna i nedobronamerna, 9,45 odsto ju je podržalo kao prilog poboljšanju međusobnih odnosa, a isto toliki procenat nije imao stav.
Domaća agencija koja radi kampanju nikad se nije pojavila na zvaničnim festivalima i takmičenjima koja organizuju nacionalna strukovna udruženja u Srbiji i na kojima se odmerava kvalitet i relevantnost ideje i produkcije svih kampanja.
Poslednje istraživanje „Ipsosa“ pokazuje da svega 8 odsto ispitanika u Srbiji ima pozitivan stav prema SAD.
Šta još da damo?
Pored zloupotrebe imena znamenitih Srba koji su, ni krivi ni dužni, poslužili kao zgodna alatka za američku kampanju, u jednoj od reklama iz serijala “Vi ste svet” na pitanje „Kada za državu možemo da kažemo da je velika?“ odgovara se sa „Možda bi veličina države ipak trebalo da se meri onim što njeni građani daju svetu“. Nije nego! A šta to treba još da damo? I kome?