Upoznaj se s klasicima: Na Drini ćuprija, autor Ivo Andrić, istorijski roman, prvi put objavljen 1945.
Dobitnik Nobelove nagrade
Oko mosta kao okosnice romana „Na Drini ćuprija“ kroz vekove se ukrštaju i prepliću sudbine velikih značajnih ljudi, ali i malih beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom mosta tako su vezane mnogobrojne sudbine, nastale kao izraz mukotrpne i neizvesne stvarnosti ali potom odbrađene i dorađene kroz maštu, narodna verovanja i sujeverja. Iako naizgled nepovezane, sudbine junkа ređaju se kroz vekove jedna za drugom, a sve vezane za most oko čijeg nastanka i trajanja se plete najfinije tkanje satkano od niza malenih krhkih niti, beznačajnih za večnost ali značajnih onima koji su bili akteri i svedoci. U tom preplitanju istorijskog i legendarnog, neukrotiva Drina simboliše prolaznost i promenljivost života, a most, nasuprot njoj, prestavlja trajnost, postojanost i večnost čovekog dela.
Andrić u romanu razvija misao o smislu čovekovog postojanja kroz borbu dobra i zla.Dobro i zlo u ovom romanu se stalno prepliću, ne isključujuci jedno drugo već se prožimaju. Most je viševekovni svedok dobra i zla koji se sukobljavaju. Likovi romana vode intezivan i napregnut život. Oni pripadaju različitim epohama, verama i generacijama i oblikuju svojim postojanjem to vreme, prostor i istorijske tokove.
U opisu izgradnje mosta utkane su slike težačkog rada, svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadžornik Abidaga i slike turske i potom austrougarske vlasti. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije, kao što je tragedija Lepe Fatime.
Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe, odnosno njenih žitelja gde se prepliću istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao što se i kroz sva pričanja o ljudskim sudbinama provlači linija kamenog mosta sa 11 lukova.
U delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina: buntovnik Radisav, tip srpskog slobodarskog seljaštva, Abidaga, simbol turske svireposti, priča o Fatimi, kockaru Milanu Glasinganinu, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta. Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama i neistorijskim događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi, generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije kao Ćorkan, tragedije vojnika Peduna, da bi se završio sa misaonim Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I svetskog . rata ruši jedan luk na mostu što je toliko potresao Alihodžu u dućanu krenuo kući i usput pao mrtav.
Jedan od najupečatljivijih likova svakako je Abidaga, glavni vezirov poverenik za gradnju mosta, surovi i nemilosrdni čovek rešen da po cenu ljudskih života sagradi most. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio srećan ako je ostao živ.
Kao i uvek postojali su Srbi koji su se suprodstavljali turskoj samovolji i to ne samo rečju već i delima, pa tako je bilo i pri gradnji mosta. Jedan od najvatrenijih zagovornika pobude protiv turskog iskorišćavanja bio je Radisav. Upravo je od njega potekla idea o tome da se noću ruši gradjevina, ne bi li se na taj nacin probudilo sujeverje kod Turaka kako bi odustali od cele zamisli. Ali lukavi Abidaga se nije mogao prevariti i Radisav skupo plaća svoju gresku smrcu.
Jedini lik koji se provlaci kroz veci deo romana je Alohodza koji svojom sudbinom ilustruje nestanak orijentalne kulture u Bosni. On je čovek velikog iskustva i mudrosti. Kroz lik Alihodze Andric je govorio o neminovnosti nestanka osmanlijske moći na ovom prostoru. On sa nezadovoljstvom i nevericom prihvata svaki napredak i novine koje donose nove vlasti. Jedan od onih koji ne mogu da razumeju i shvate sve to medjusobno ljudsko uništavanje i stradanje jeste Alihodza. Posebo ga pogadja slika pogodjenog mosta kao simbola nečeg uzvišenog i nedodirljivog, a sad tako ranjivog. On odbija da se okrene ka mostu znajuci da bi taj prizor razorio njegovu dušu. Teši se rečima da ako se tu ruši negde se gradi i da postoje mirni krajevi i razumni ljudi koji ce za Božju ljubav podizati trajne gradjevine da bi zemlja bila lepša i da bi čovek lakse živeo.
Jedno od Andricevih pripovedanja koje se takođe završava smrću jeste i priča o Fati Avdaginoj, lepoj, prkosnoj, pametnoj devojci koja po cenu svog života ne pristaje da pogazi datu reč.
Od ženskih likova narocito se ističe i vlasnica hotela koji se nalazio pored mosta. Mlada, lepa žena, udovica, slobodnog jezika i muške odrešitosti savršeno se snalazi u tom pretežno muškom svetu. Pored toga tajno je upravljala sudbinom mnogih jevrejskih porodica, njene rodbine, na taj način izazivajuci divljenje zbog svoje snalažljivosti i mudrosti. Ali rat sve menja pa ni visprenu Lotiku nije zaobišao umor i predavanje životu posle večitih borbi. Nespremnost da podnese neuspehe i poraze koje je rat donosio, slomila je njenu snagu i upornost.
Mrznja, strah, zavist, sujeta, skriveni u čovekovom biću, podstiču ga na zlo i nesrecu. Potreba za stvaranjem i lepotom može čoveka da uzdigne do one moralne savršenosti koja će ga osloboditi zla. Stvaranje bez zadnjih misli i skrivenih namera, umetničke tvorevine čovekovih ruku i duha mogu da premoste sve razlike medju ljudima i sve protivrečnosti u čoveku. Jer ljudski život je prolazan, mali i beznačajan ukoliko iza njega i posle njega ne ostane nešto što će ga nadživeti i dati smisao njegovom postojanju.