Ja nisam proizvod okolnosti.
Ja sam proizvod svojih odluka.
Stiven Kovi
Ponekad se uplašim količine svega i svačega što nam se prikazuje, nudi, nameće i servira u formi neophodnosti, pa i neminovnosti bitisanja na ovome svetu. Čega sve nema u ovoj savremenoj „lakoći“ življenja u novoj virtuelnoj realnosti u koju smo se preselili!!! Previše da bi razum, biološki programiran na mnogo skromnije formate, odoleo u svojoj izvornoj „programiranosti“ i ostao neoštećen pred stampedom novih proizvoda, usluga, ali i novih obrazaca i vrednosnih mantri koje, po neminovnoj kauzalnosti, poništavaju postojeće, one koje su vekovima trajale i davale okvir i ličnim i kolektivnim delanjima.
U tom haosu, u kom postajemo sve manje sigurni, a sve više povodljivi (ah, ta povodljivost, taj osmi smrtni greh!), neosetno i neprimetno nestaju vrednosti koje su činile temelje civilizacije, stubove razvoja i napretka, a pojedinac i čovečanstvo u celini ulaze u spiralu u kojoj se sve češće sapliću o dostojanstvo, kao suvišnu i nepotrebnu smetnju koja ih ometa u „slobodi“ prihvatanja ponuđenog obilja. I tako se oblikuju novi lični profili i kolektivna svest koja, polako ali sigurno, izbacuje iz upotrebe niz moralnih načela bez kojih je čovek kao pojedinac sve slabiji i izgubljeniji, a društva sve rastočenija i izopačenija.
Teror opštih mesta
Naravno, nametnuta nam je i ekstremna dinamika u kojoj nema mesta za predah u kom bi se moglo zastati i razmisliti, proveriti i preispitati sebe i druge. Živi se sve brže, sve površnije, sve besmislenije. Živi se nekako usput, u prolazu, dok se probijamo kroz lavirinte izuma i „izuma“, pratećih im uredbi, odredbi, zaključaka i pravila koja se potom u najkraćem roku inoviraju, unapređuju ili poništavaju i zamenjuju. Dobijajući jednostavan alat za svakodnevnu upotrebu, dobili smo slobodu, a sebi dali pravo da skoro svi budemo kreatori, tvorci ili čak gurui novih sadržaja, potpuno nespremni da ih bilo ko proverava i preispituje, samozadovojno uljuljkani u svom „prozoru“ u svet, u kom sami sebi izgledamo mnogo bitniji, moćniji i veći nego što jesmo, ne pitajući se ni trena zašto smo ga i od koga uopšte dobili!
Uostalom, ionako se više skoro niko ni u šta suštinski ne udubljuje. Ni u sebe, ni u odnose sa drugima, ni u ono čime se bavi. Više se ni na čemu ne zadržava. Preko svega se samo sklizne i nastavlja dalje, u bezglavoj jurnjavi i u silnom strahu da se ne zaostane, ne izostane. Niti se suštinski veruje, ne samo u onom tradicionalnom religijskom smislu, već u bilo čemu. Ne veruje se više ni svojim očima, pa ni onom tanušnom glasiću razuma koji katkad iskoči kroz pukotine gusto nanizanih zidova i slojeva oko tog svevidećeg prozora koji nas, ošamućene, drži zakovanim u tom okviru u kom se, iskidanom i rastrzanom brzinom, smenjuju slike i vesti, čineći nas sve prvo sve nestrpljivijim, potom izgubljenijim, uplašenijim, i upravo stoga – sve nasilnijim.
Nesposoban da se na bilo čemu zadrži, u bilo šta udubi, bilo čemu posveti, čovek današnjice je sve nestrpljiviji. Sve bi hteo odmah, bez uslova, prepreka i odlaganja. Zato tako lako puca. I metaforično i doslovno. Idealna podloga za lovce na ljudske duše.
Brzinom svetlosti
Iako je istorija čovečanstva neprestana borba u kojoj se čovek suočavao sa raznim pošastima, moderno doba stavilo ga je u potpuno novu, bizarnu situaciju zatrpanosti viškom podataka pod čijim teretom posrće, kao Isus na svom putu ka Golgoti. A pre nego što je dostigla „brzinu svetlosti“, i postala dostupna u trenu u zastrašujučoj množini, vest je zahtevala mnogo strpljenja, bruseći posredno karaktere onih koji su ih kreirali i očekivali, i davala vreme neophodno za poimanje njene suštine.
Nekada je vest dugo putovala, dajući vremena i pošiljaocu i primaocu da je emotivno i mentalno obrade, i da se vrednosno odrede prema njoj. Setimo se samo legende po kojoj je atletska disciplina maraton postala sinonim za izdržljivost – ova disciplina „duga“ preko 42 kilometra dolazi od legende o Filipidesu, grčkom vojniku koji je trčao od grada Maratona do Atine da javi da su Persijanci poraženi u Maratonskoj bici, a odmah potom izdahnuo!
Od golubova pismonoša, kočija i drugih, danas muzejskih, komunikacionih sredstava do jednog klika koji otvara „svet na dlanu“ nije prošlo previše vremena da bi se čovečanstvo bezbolno prilagodilo. Na primer, najhitnija vest 19. veka, atentat na predsednika Linkolna 14. aprila 1865, iz Amerike je u Evropu (London) putovala 12 dana, poštanskim parnim brodom (prvi prekookeanski telegrafski kabl koji je prenos vesti dramatično ubrzao položen je godinu dana kasnije). Otuda su se posledice loših vesti, upravo zbog njihove ograničene brzine širenja, mogle držati na lokalu, što je već u dvadesetom veku ubrzano počelo da dobija dimenzije globalnog.
Ljudski um koji nije nabaždaren na svetlosne brzine iako ponekad zna da bljesne, prosto je sluđen (i obezljuđen) tolikom količinom i takvom brzinom, i upravo zato, mnogo manje sposoban da kvalitetno rasuđuje – koliko god to paradoksalno zvučalo. I zato, iako se na sva zvona piše o potencijalnim rizicima od prirodnih katastrofa i ekoloških poremećaja, neka od istraživanja ukazuju da je čovek i dalje sam sebi največi rizik ili najgori neprijatelj – kako vam drago.
Izazovi budućnosti
Tobi Orb, viši naučni istraživač na Institutu za budućnost čovečanstva (FHI) na Univerzitetu Oksford, kako piše BBC, veruje da su šanse za egzistencijalnu katastrofu koja bi se ovog veka dogodila iz prirodnih razloga manje od jedan prema dve hiljade, jer su ljudi preživeli dve hiljade vekova bez ijedne takve. Međutim, kada doda verovatnoću katastrofa koje izaziva čovek, Ord veruje da se šanse povećavaju na zapanjujučih jedan prema šest, zbog čega ovaj vek smatra „provalijom”, jer rizik od gubitka budućnosti nikada nije bio tako visok.
Neki drugi istraživači, pak, misle da ni nepostojanje nije toliko strašno koliko bi mogla biti budućnost oblikovana mislećom tehnologijom. Oni pesimistično upozoravaju na mogućnost da određene zlonamerne grupe, bilo da su neformalne ili zvanične, steknu pomoću savremene tehnologije, u kontekstu ubrzanog razvoja veštačke inteligencije, takvu moć da dominiraju planetom stvarajući „svet u lancima“ pod potpunom, dosad nezamislivom totalnom kontrolom, praktično bez mogučnosti njenog rušenja.
Jer za ono za šta su u nekim ranijim totalitarnim društvima trebale stotitne i hiljade ljudi, sada će sve to moći veštačka inteligencija. I eto nas u scenariju u kom nas trajno imaju u šaci – pojačan nadzor, sve lakše širenje dezinformacija i falsifikata putem mreža, sa hirurškom mikropreciznošću kojom će propagandu činiti uverljivijom. Iako se svi uglavnom slažu da trenutni stepen razvoja AI još uvek nije na tom nivou, ističu da će veoma skoro biti. Uostalom, tri godine pre prve lančane nuklearne reakcije, čak su i naučnici koji su je pokušavali postići, verovali da je to malo verovatno!
Blagodet nije nužno blagoslov
Pa, sad, izvesno da će mnogi od onih zadovoljnih time što žive svoj san, s indignacijom odbaciti ovakva razmišljanja kao plod uvek dosadnih, sitničavih zakerala, sklonih da mračnim tonovima boje realnost. Šta više može da poželi čovek u doba lagodnosti kad praktično ne mora skoro ništa – navigacija u kolima nas vodi kuda želimo, neka spravica čuje sve naše izgovorene (možda i neizgovorene) želje, i daje nam uredne izveštaje o našim koracima, pritisku, snu… Urednicima stižu skoro besprekorni tekstovi koje još uvek potpisuju novinari ali ih stvara veštačka inteligencija… Sve ono o čemu su naši preci, u znoju lica svog, maštali kao o idealu dobrog života, mi živimo. Čemu pesimizam i crne slutnje?
Ipak, pre nego potpuno „prodamo dušu đavolu“, zapitajmo se šta sve gubimo u zamenu za ono što smo dobili? Zašto prvi put u istoriji stvaramo potomke čija je inteligencija na nižem stepenu od roditelja? Šta se dešava sa našim moždanim vijugama koje odumiru u hedonističkoj neaktivnosti okruženi novostečenim blagodetima? Kako smo stigli dotle da nam je je fond reči, misli i osećanja sve skromniji, sveden na šablone i kalupe, bez nijansiranih tonova u paleti preovlađujućeg konfekcijskog sivila kroz koje agresivno prodiru nove, često opasne ideje, vešto ogrnute plaštom sveopštih ljudskih prava? Čemu vodi isključivost i nulti stepen tolerancije na različitost mišljenja i delanja koja se tretira kao neopozivo svrstavanje?
Kako smo počeli više da verujemo mašinama nego samima sebi? Zašto mislimo da će ta čudesna sprava koja nam se, kao servilni sluga uvukla u život, uvek spremna da pomogne na način bolji i brži od našeg, smisliti rešenje koje sami ne vidimo i ne uspevamo da nađemo? Najzad, šta se dešava sa ključnim određenjima ljudskog bića kao takvog, sa njegovom sposobnošću da bude slobodan, samim tim moralan i kulturan čovek? Jednom rečju – dostojanstven.
Pre nego što se u sopstvenoj nadobudnosti i nadmenosti, probudimo u nekom „zlatnom“ kavezu sa spoznajom da imamo sve ali da suštinski nemamo ništa, pogledajmo oko sebe – u masi nakinđurenosti, razmetljivosti, neumerenosti, unezverenosti i usplahirenosti još uvek stoje ljudski markeri trajanja – odmerenost, smirenost i staloženost, samospoznaja i prihvatanje samog sebe, unutrašnja ravnoteža, vera, sve ono što nosi samosvestan dostojanstven čovek u čijem delanju su, pored odgovornosti i obaveze, čvrsto ugrađeni zaštitini moralni mehanizmi koji su bili i ostali graničnik, ne samo između dobra i zla, već između trajanja i nepostojanja. Šta može jedan čovek – verovatno se rezignirano pitate? Istorija nas uči – može. A na planeti nas ima nekoliko milijardi.
Mali prilog kolektivnom trajanju
Pre mnogo godina, u jednoj prilično žučnoj diskusiji sa svojim podmlatkom koji mi je spočitavao potpuno pogrešan vaspitni metod utemljen na bazičnim etičkim vrednostima, nepogodnim za opstajanje u ovom savremenom dobu „nepodnošljive lakoće“ bitisanja, ne mogavši da se bar delimično ne složim sa njihovim lucidnim zapažanjima, svoju „odbranu“ bazirala sam na sumiranju istorije civilizacije koja definitvno još uvek postoji zahvaljujuči manjini koja je stvarala i gradila dok su drugi rušili; zahvaljujuči onima koji nisu bili spremni da se odreknu stvaralačkog napora, onima koji su, uprkos nerazumevanju i neprihvatanju, često i podsmehu većine, istrajavali u svojim usamljeničkim naporima da sopstvenim delanjem daju smisao životu i lični prilog kolektivnom trajanju.
Postojimo i danas zahvaljujući onima koji su „izmislili“ vatru, točak, polugu, struju, penicilin, naočare… Onima poput Kopernika, Njutna, Ajnštajna, Tesle, Mendeljejeva ili Arhimeda iz Sirakuze koji je, zanesen svojim radom, rimskom vojniku sa mačem nad njegovom glavom, rekao Noli turbare circulos meos (Ne diraj moje krugove). Da je do uvek bučne većine koja zavodljivim rečima ponese mase u opasne avanture kojima se ne mogu naslutiti razmere pogubnosti i tragičnosti, čovečanstva odavno ne bi bilo. Da je do Hitlera i njemu sličnih, kako poznatih, tako i onih koji deluju iz senke, ova planeta bi se svojim kosmičkim hodom odavno vrtela bez ljudi.
Sad, istina je da možda nećemo uspeti da zaustavimo neke slične ljude i ideje u budućnosti, ali svakako možemo izbeći da im damo sebe na tacni kao dodatni alat za neograničeno širenje moći. To je ono što može da uradi svaki razuman, moralan i dostojanstven čovek. Možda ste to baš vi. Ili neko sličan vama ko je izabrao tihovanje u ovom bučnom bujičnom toku sveta. Neko ko odoleva povodljivosti kao osmom smrtnom grehu, ko svojim nepristajanjem na zavodljive poruke i sumnjiva rešenja, sopstvenim dostojanstvom, brani i dostojanstvo svih drugih.
Stana Šehalić
Sreća je nusproizvod dobrog života
Možda je najveća tragedija našeg vremena to što smo počeli da verujemo da je svrha života da budemo srećni. Iako je sreća divan nusproizvod dobro proživljenog života, ne može biti krajnji cilj. Naši životi su osmišljeni kroz naše veze sa drugima, kroz našu potragu za istinom i kroz naše angažovanje u dubinama sopstvenog postojanja. U suočavanju sa svojim strahovima, priznavanju naše ranjivosti i prihvatanju naše smrtnosti zaista oživljavamo. Život nije bekstvo od boli ili traženje stalnog zadovoljstva; radi se o pronalaženju smisla, svrhe i ispunjenja usred ljudskog stanja.
Radi se o prihvatanju inherentnih ograničenja i neizvesnosti postojanja i pronalaženju hrabrosti da stvorimo život koji je autentičan, smislen i veran nama samima. Ovo je najveći izazov i najveća nagrada.
Irvin D. Jalom